Nakon što sam jučer prisustvovao uživo spektaklu u Novom Sadu, trebala mi je noć da prespavam i sredim dojmove od jučer. Kakva utakmica!
Kako i nisam previše pratio skupinu u kojoj je bila Španjolska, nego sam se, logično, više bavio našom i igrom naših dečkiju, nisam imao realnu sliku Španjolske. U najavi utakmice pogledao sam malo njihove utakmice i pobjede koje su ostvarili i vidio da su u prosjeku svoje protivnike zamrznuli na -25. Pomislio sam, imamo li šanse? U petak smo odigrali polufinale protiv Francuske i pitao se ima li umora kod nas možda, možemo li parirati Španjolskoj. Vozivši se prema Novom Sadu u autu smo komentirali očekivanja i što su do sada napravili Španjolci i čuo komentar: “Pa šta idemo gledat, pa samljet će i nas kao i ostale?”. Rekao sam “Ne”, ovo je jedna utakmica, ovdje su šanse 50:50 i nitko nije favorit. Pogotovo što sam vidio u nekim utakmicama da su naši dečki pokazali muda. Velika muda. I to me napunilo optimizmom.
Prije utakmice razgovarao sam uz teren sa jednim sudačkim supervizorom koji mi je rekao da misli da mi to dobivamo danas. Španjolska je navnodno imala slabiju skupinu od nas, igra im se vrti oko jednog igrača, a mi ipak imamo više individualaca koji mogu “poludit” u svakom trenutku. Čovjek me napunio još više optimizmom. Onda kada sam vidio naše velikane košarke u dvorani, prije svega Dina Rađu i Stojka Vrankovića pored klupe, Nikšu Prkačina i Velimira Perasovića na tribinama, kao preponosne očeve, shvatio sam, a igrao sam košarku 26 godina i znam kako je to, da ako si imalo košarkaški emotivan, ako si u košarci sto posto unutra i ako ti to stvarno znači puno u životu, kad vidiš takve veličine blizu sebe, iz tebe izlazi 120 posto tvojih mogućnosti i jednostavno te to tjera prema naprijed.
Kad je krenula utakmica vidio sam krv u očima naših igrača, da ih jednostavno ne zanima ništa osim zlata. Tako su se i postavili. Postavila se tako i Španjolska, ali iskreno, briga me bilo za njihovu krv u očima. Mi smo bitni. Akcije su curile više nego uspješno, u nekoliko situacija pomislio sam da gledam seniorsku košarku, a ne 16-godišnjake. Na poluvrijeme smo otišli sa prednošću, koja je u najmanju ruku mogla biti još veća, s obzirom da smo promašili neke zicere i otvorene šuteve. Boris Tišma u tim je trenucima pokazao onu neku “Kukočevsku” igru, onako mršav, vižljast, snalažljiv i samouvjeren, sam nas je držao u utakmici. Roko Prkačin bio je dobro čuvan i teško se priključivao poenima, ali je carevao u skokovima i obrani i polako minutu po minutu hvatao priključak sa Tišmom u poenima. Španjolska je povela u zadnjoj četvrtini 56:55 i iskreno posumnjao sam da li se to sada pojavljuje umor kod našh momaka, ali oni su me brzo demantirali i vratili se u utakmicu. E onda je uslijedila ona luda minuta završnice. Ono što je Roko Prkačin pokazao u tim trenucima je fantazija. Fantazija. Čovječe, onako ući u reket i monstruozno zakucati “in your face” gospodine španjolac, ne znam ti ime, nisi ni bitan, je za spomenik, a ne samo za “skidam kapu”. Sa 16 godina pokazati takvu veličinu velika je stvar. Rečenica koju je izjavio nakon utakmice dovoljno govori o kakvoj se glavi radi: “Rekao sam treneru neka nacrta akciju za mene”. Živio!
Imali smo individue u liku Borisa Tišme i Roka Prkačina, koji su nas uz ostatak ekipe i neizostavnog izbornika Milu Karakaša, koji je sjajno vodio te momke, doveli do vrha. Možda je Tišma na kraju ostao u sjeni Prkačina, koji je sa svoja četiri poena u zadnjim sekundama donio pobjedu, ali Tišma nas je držao cijelu utakmicu u igri svojim potezima. Hladnokrvnim potezima, dostojnim puno starijih igrača. Zasluženo su obojica upala u petorku turnira, dok je Roko Prkačin proglašen za MVP-a prvenstva. Apsolutno zasluženo. Ono što je bitno je da je gotovo svaki igrač koji je ušao sa klupe dao svoj doprinos, kao i stručni stožer, koji je jako dobro izanalizirao protivnike.
Što sada? Sada neka se malo odmore, a onda pljuvačku u ruke i radit. Trenirat još više, izbrusti ovaj talent još više. Velika je i svijetla budućnost pred njima samo ako budu radili. Trenerska će se uloga sada tu pokazati ključna, kao što se i jedinstvena kadetska liga pokazala kao pun pogodak. Ovi momci tek dolaze i još ćemo se naslušati o njima i nagledati njihovih igara.
Zapamtite slijedeća imena: Filip Paponja, Dominik Rašić, Ivan Perasović, Hrvoje Majcunić, Roko Prkačin, Boris Tišma, Duje Brala, Matej Bošnjak, Lukša Buljević, Ante Perkušić, Mario Krešić i Tomislav Ivšić.
Cijelim tim orkestrom dirigirali su: Mile Karakaš kao izbornik, Stipe Kuliš kao pomoćnik, Zvonimir Galovac kao kondicijski trener, Domagoj Rezo kao fizioterapeut i Mladen Erjavec kao Instruktor HKS-a.
ČESTITKE JOŠ JEDNOM CIJELOJ EKIPI!