U vremenu smo kada je gotovo cijeli svijet u razno raznim restrikcijama, zabranama, ograničenjima, sloboda više nema svoje pravo značenje, a jedni od pogođenih svim ovim mjerama su i sportaši. U posljednje vrijeme neke su mjere nešto malo popustile pa se svi mi skupa koji se motamo oko sporta zadovoljavamo bilo kakvim sportskim aktivnostima, na svu sreću mi u Hrvatskoj trenutno imamo privilegiju da nam se natjecanja odvijaju normalno, iako do prije nekoliko mjeseci to nije bio slučaj. Sve te mjere i zabrane ostavljaju trag na sportaše i sportske djelatnike pa je pravo umijeće “ostati normalan” i snaći se u svemu tome u današnje vrijeme.
Da je mentalno zdravlje važno, saznali smo i od Katarine Martinović, sportske psihologinje, koja je već nekoliko godina dio naše seniorske reprezentacije. Upravo je izbornik Veljko Mršić zatražio Katarininu pomoć, prije gotovo dvije godine i prepoznao važnost sportske psihologije.
Mi smo porazgovarali sa Katarinom o aktualnoj situaciji.
Katarina, u nekim smo skroz čudnim vremenima. Vremenima kada više ništa nije normalno, kada smo suočeni sa razno raznim zabranama i ograničenjima. Što nam je to donijelo na onom psihološkom planu?
“Uslijed pandemije COVID-19, milijuni ljudi širom svijeta suočavaju se s teškoćama i gubicima. Znanja koja smo stekli kroz istraživanja ranijih potresa i zdravstvenih kriza, kao i najnovija istraživanja provedena u pandemiji COVID-19, pokazuju da izazovi s kojima smo kolektivno suočeni mogu utjecati na naše mentalno zdravlje. Među različitim ranjivim skupinama ističu se djeca i mladi čija psihološka dobrobit u situaciji produljenog i snažnog stresa zahtijeva posebnu pažnju.”
Ova situacija nam je svima donijela milijun upitnika, u ne znanju smo totalnom, zbunjeni i većina nas se i dalje osjeća, na neki način, ograničeno, sputano…
“Pandemija nam je donijela strah, osjećaj bespomoćnosti i neizvjesnost oko budućnosti. Osjećaj gubitka kontrole kako u određenoj sportskoj situaciji tako i sada može dovesti do anksioznosti, straha i panike. Uz to što se suočavaju s istim nedaćama kao i opća populacija, sportaši su također prisiljeni nositi se s vlastitim nizom jedinstvenih izazova. Mala i jednostavna zadovoljstva, rutina treninga i socijalna podrška, odnosno sve ono što sportašima obično pomaže da se osjećaju spremnima i sposobnijima nositi se s kriznim vremenima, bilo im je nedostupno zbog obaveznog boravka kod kuće i socijalnog distanciranja.”
Kada to sve nabrojiš, zaključak je da je tu prisutna ogromna količina stresa…
“Apsolutno. S obzirom na trenutne okolnosti i mogla se očekivati određena razina stresa. Međutim, nemogućnost suočavanja s visokim razinama stresa tijekom dužeg vremenskog razdoblja može imati štetne učinke na dobrobit pojedinca…“
Možemo to nekako pojasniti?
“Suprotno kratkoročnom stresu, koji je koristan jer nam pomaže da se lakše suočimo s njegovim izvorom, dugoročan stres ima nepovoljan utjecaj na naše psihološko i fizičko zdravlje jer nas pretjerano iscrpljuje te smanjuje našu funkcionalnost, umjesto da nam pomaže u uspješnom nošenju s izazovom.”
Ono sa čime se moramo trenutno nositi je neizvjesnost, nitko ne zna koliko će ovo trajati…
“Nitko ne može sa sigurnošću predvidjeti koliko dugo će pandemija trajati i kako će se situacija dalje razvijati. Početkom pandemije vjerovali smo da ćemo pridržavanjem epidemioloških mjera brzo pobijediti virus, no kako je vrijeme odmicalo izmjenjivali su se periodi poboljšanja i pogoršanja pandemije. Takva stalna neizvjesnost i prilagođavanje privatnog i poslovnog (sportskog) života novom normalnom doveli su do pojave pandemijskog zamora. Ovaj pojam Svjetska zdravstvena organizacija definira kao prirodnu reakciju na produljeno stanje zdravstvene krize.”
Iz toga je vjerojatno i proizašlo to da sve više ljudi sumnja u sve, ne pridržava se mjera ili u grubo rečeno, furaju neki svoj film, koji će neminovno donijeti neke druge posljedice…
“Tako je. Sve se to očituje se kroz sve veći broj osoba koje dovoljno ne slijede preporuke i ograničenja, manje se trude biti informirane te podcjenjuju rizike povezane s virusom COVID-19. Osim demotivacije da se preporučene mjere za zaštitu od virusa dosljedno slijede, mogu se javiti i simptomi poput iscrpljenosti i manjka energije, zasićenosti informacijama, osjećaja neefikasnosti, razdražljivosti i općenitog gubitka volje. Kapacitet za prilagodbu novim okolnostima koji je postojao na početku sada je iscrpljen te su potrebne nove strategije motiviranja za odgovorno ponašanje.”
Kako se onda ponašati?
“Nastanak ove pojave možemo objasniti tako što naš mozak ne vidi smisao određenog ponašanja. Inače, kada procjenjujemo hoćemo li se upustiti u neko ponašanje ili ne, procjenjujemo koliki je omjer uloženog i dobivenog kako bismo odredili je li vrijedno u njega ulagati našu energiju. Konkretno, kada se ponašamo u skladu s preporučenim epidemiološkim mjerama, procjenjujemo hoće li takvo ponašanje dovesti do pozitivnih posljedica, odnosno do smanjenja širenja virusa. Ako poštujući mjere ne vidimo da se situacija popravlja, pada nam motivacija da se ponašamo na taj način jer više ne vidimo smisao ulaganja energije u takva ponašanja. Pored toga, produljeno stanje neizvjesnosti dovodi i do produljenog stresa na naš organizam što negativno utječe na našu dobrobit.”
Koliko su djeca tu pogođena, tj. njihovi životi?
“Provedena istraživanja na hrvatskim osnovnoškolcima pokazala su da je pandemija negativno ili izrazito negativno utjecala na njihov život (Jokić, 2021). Primjećuje se značajno povećanje depresivnih i anksioznih stanja kod učenika, fobija i strahova te teškoće koncentracije. Među učenicima znatno su izraženiji subjektivni osjećaji umora i iscrpljenosti, nervoze i tjeskobe, utučenosti i žalosti, usamljenosti te zabrinutost za vlastito zdravlje i zdravlje bližnjih. Osim toga, učenicima najteže pada socijalna izolacija i ograničeno kretanje, a javljaju se osjećaji bespomoćnosti, tjeskobe i depresije. Djevojčice i starija djeca pokazivala su izraženije teškoće u području mentalnog zdravlja nego dječaci (Jokić Begić i sur., 2020). To se konkretno odnosi na opću psihičku uznemirenost, pogled na svijet, stupanj zabrinutosti za vlastitu budućnost i zadovoljstvo životom na način da su djevojčice osjećale usamljeno, tužno, umorno i iscrpljeno, nervozno te su bile zabrinute da se one ili netko od njihovih bližnjih može razboljeti.”
…no, ostali su bez druženja sa prijateljima, što je u njihovim godinama najbitnije…
“Djeci su za vrijeme pandemijskih mjera najviše nedostajali prijatelji i vršnjaci, ali gotovo jednako i djedovi, bake i rodbina te boravak izvan kuće i sportske aktivnosti. S druge strane, istraživanja su pokazala da je broj vršnjačkog nasilja stagnirao ili se blago smanjio u vrijeme pandemije te su učenici izvještavali da je pandemija pozitivno utjecala na odnose s članovima obitelji i s bliskim prijateljima.”
Osim djece, ni starija populacija nije imuna na stres i promjenu psihološke slike…
“Slično tome, istraživanja provedena na odraslom stanovništvu Hrvatske pokazuju kako nam je psihičko zdravlje narušeno (Jokić Begić i sur., 2020). Nalazi istraživanja pokazuju zabrinjavajuće podatke o velikom broju osoba koje imaju izrazito visoke razine depresivnosti, anksioznosti i stresa. Gotovo svaka peta osoba se tijekom ovog razdoblja nosila s jakom ili izrazito jakom depresivnosti. Isto tako, umjerena i blago izražena tjeskoba bila je prisutna kad svake pete osobe. No, unatoč naručenom psihičkom zdravlju i doživljenom stresu, prosječna kvaliteta života i optimizam u pogledu budućnosti ostali su na razinama koje upućuju na zadovoljavajuću kvalitetu života i izraženi optimizam.”
Što bi bio neki tvoj generalni stav ili bolje rečeno, savjet u ovoj situaciji u kojoj se nalazimo?
“U situacijama neizvjesnosti važno je prepoznati i usmjeriti se na ono što je trenutno izvjesno, ono što nam pruža osjećaj sigurnosti. Nekad nam se te stvari mogu učiniti manje važnima od onih globalnih, ali one su jedine stvari na koje možemo utjecati. U nesigurnim vremenima posebice je važno izbjegavati pretjerana predviđanja budućnosti pogotovo ako nas ona dodatno zastrašuju. Jedna od temeljnih funkcija razmišljanja o budućnosti jest ta da se na nju pravovremeno pripremimo. Međutim, u trenutnoj situaciji postoji previše nepoznanica da bismo mogli jasno predvidjeti što će biti i za što se pripremiti. Stoga, razmišljanja o budućnosti treba pokušati ograničiti, naročito ako zamijetimo da nam izazivaju značajnu nelagodu. Umjesto na njih dobro je usmjeriti se na sadašnji trenutak i ono što možemo napraviti danas. Iako nam to nije prirodno ni ugodno stanje, u ovoj smo situaciji prisiljeni razmišljati i živjeti iz dana u dan, ponekad čak iz sata u sat. No, ono što je ohrabrujuće jest činjenica da je ljudski kapacitet za prilagodbu na nove situacije i okolnosti zapravo vrlo rastezljiv. Upitno je kako bismo nekada prije odgovorili na pitanje mislimo li da možemo izdržati skoro dvije godine pandemije. Izdržali smo i možemo biti ponosni na sebe. Valja imati na umu da ako ne radimo intenzitetom i načinom kojim smo navikli ne znači da smo „manje“ sportaši. Ono najjače i najviše nije uvijek i najbolje za nas.”
Za kraj, siguran sam da želiš skrenuti pažnju na to da traženje pomoći ne bi smjela biti tabu tema ili nešto čega se treba sramiti, dapače…
“Ukoliko sami ili uz pomoć bližnjih ne uspijevate uspostaviti psihički ravnotežu potražite stručnu pomoć. Čekanjem da teškoće prođu i izbjegavanjem suočavanja sa strahovima i brigama, one ne nestaju već se najčešće povećavaju. Javite se svom obiteljskom liječniku koji vas može uputiti kod najbližeg stručnjaka mentalnog zdravlja.
U ovim trenutcima itekako je važno brinuti o svom mentalnom zdravlju jer nema zdravlja bez mentalnog zdravlja. Važno je naglasiti da potražiti pomoć nije znak slabosti već znak hrabrosti, prihvaćanja i volje rada na sebi, odnosno snaga da prepoznamo da možemo živjeti bolje i zadovoljnije!”
Hvala ti Kate na razgovoru i suradnji, nadam se da ćemo pomoći nekome ukoliko se “uvalio u probleme”…
“Nema na čemu, hvala tebi na slušanju.”
