Da nije sve tako sivo u nas i da nije sve u Ciboni, Cedeviti, Zadru i Splitu, dokazuje mala, ali velika, Gorica, u sezoni iz snova.
Momčad pod ravnanjem Josipa Sesara je jedno osvježenje ove sezone u HT Premijer ligi. Igrački kadar sastavljen je od vrlo dobrih imena za potrebe domaće lige, Sesar je sve pozicije pokrio kako mu odgovara pa im je tako i prilagodio igru i definitivno pogodio. Gorica je bila kost u grlu mnogim ekipama, pogotovo na domaćem terenu, gdje su zube lomili Cibona i Split, dok su neke ekipe teško stradale sa velikom razlikom (98:68 Bosco, 117:76 Vrijednosnice Osijek, 104:79 Alkar). Sesarova momčad specijalizirala se za velike klubove i u gostima pa su tako Cibona i Split dobili svoju “porciju” i u Draženovom domu te na Gripama.
Kompletna momčad je u najboljim košarkaškim godinama, prosjek godina je 25,6 pa je Sesar tako imao iskusnu momčad u gotovo svakom trenutku na parketu. U toj momčadi nije bilo zvijezda koje se ističu, kako svojim ponašanjem, tako niti statistikom, što svjedoči i podatak da je Marko Baković bio prvi strijelac ekipe s 13.2 poena po utakmici, a iza njega su tu Ivan Vučić s 11.2 i preporođeni Lovro Mazalin s 11 poena po utakmici. Nakon toga slijede čak četiri igrača koji su na prosjeku u razmjeru od 8 do 10 poena po utakmici, što otkriva izjednačenost u ekipi. Sesar je i poene i minutažu rasporedio tako da nije drhtao prilikom zamjena, što u današnjoj košarci puno znači, niti jedan igrač Gorice nije na terenu proveo više od 25 minuta u prosjeku. Posebno je to bilo vidljivo na završnici Kupa, kada su upravo širokom klupom i sa puno raznovrsnosti u igri prošli Split, koji je u tom trenutku bio oslabljen, ali to ne umanjuje uspjeh Gorice. Raspored ih je usmjerio u polufinalu na Cedevitu, koja je na završnicu došla u najjačem sastavu i u toj utakmici nisu imali previše šansi, +30 za Vitamine samo je pokazao realnu sliku u tom trenutku i njihov put je tu završio. Put koji je na kraju usmjerio ostatak sezone.
Gorica je u domaćem prvenstvu u prvom dijelu igrala nešto lošije pa su tako u jedanaest kola ostvarili samo 4 pobjede i skupili 7 poraza, no od tog Kupa i izbacivanja Splita stvari su se okrenule. Cilj kluba je prije prvenstva hvatanje play-offa te razigravanje mladih igrača, iako nakon prvog dijela i samo četiri pobjede nisu imali previše razloga za zadovoljstvo. No, prekretnica je bio Kup i vjerojatno pobjeda protiv Cibone u Draženovom domu, kao da su od te utakmice krila porasla, nizale su se pobjede i Gorica je odjednom postala kandidat za gornji dom, sa osiguranim doigravanjem, što je i potvrdio omjer od 8 pobjeda i samo 3 poraza u proljetnom dijelu. Došla je nakon toga nova pobjeda protiv Splita na Gripama i to je bila samo potvrda dobre forme, što se i potvrdilo 6. mjestom na kraju regularnog dijela pa je Gorica tako u četvrtfinalu išla na Split.
Na Split, koji im je ove sezone bio mušterija. Ipak, Sesarova družina ovoga puta nije bila favorit. Ne iz razloga jer je Split možda proigrao ili doveo nekog Jordana, nego su ozljede poharale Goricu pa je tako već na prvu utakmicu iz serije njegova ekipa u Split otputovala osakaćena za nekoliko igrača iz rotacije. Baš upravo ono što smo ranije naveli, širina kadra i izjednačenost igrača, ovdje su došli do izražaja. Čak i oni igrači, koji su nominalno “igrači s klupe”, su nedostajali itekako u prvoj utakmici, što se na kraju i vidjelo. Split je uvjerljivo slavio i malo tko je nakon te utakmice očekivao nekakav preokret u seriji i da Gorica može ponovno iznenaditi Split. No, opet su se prevarili. Sesar je ponovno napravio čudo i sa kratkim rosterom dobio Split pred svojim navijačima i izjednačio seriju na 1:1 i Splitu nabio pritisak pred treću utakmicu. Ipak, do toliko željenog prolaska u polufinale nije došlo. Splićani su na krilima Pavla Marčinkovića došli do pobjede, iako je Gorica bila blizu u samoj završnici, ipak za nešto više nije bilo sreće niti koncentracije.
Unatoč tome, u klubu mogu i moraju biti zadovoljni sezonom. Polufinale Kupa Krešimira Ćosića te 6. mjesto u Premijer ligi, se sigurno mogu ocijeniti kao uspjeh, pogotovo kada se uzme u obzir proračun kojim su raspolagali, a on je bio nešto manji od milijun kuna. Josip Sesar je svoje znanje i ambiciju podigao na još jedan veći nivo, pokazao da se i sa malim proračunom može napraviti nešto, digao je iz mrtvih Lovru Mazalina, koji se u samo 12 utakmica prometnuo u trećeg strijelca ekipe, dok su još neki igrači poput Marka Bakovića, Ivana Vučića, Karla Mikšića i Borne Kapuste imali vrlo dobru sezonu pod Sesarom. Da je bilo malo manje ozljeda (Papac), da je Mazalin možda bio dostupan ranije, tko zna o kakvom bi uspjehu danas pričali…
Uglavnom, jedna sasvim lijepa priča i osvježenje domaće košarke. Prvi cilj Gorice za slijedeću sezonu mogao bi biti kako zadržati Josipa Sesara kao trenera…
