KOD

Je li Hrvatskoj bitno gdje će igrati kvalifikacije? I je i nije. Zašto?

Iako službeno još nismo dobili poziv za kvalifikacije za OI, u Hrvatskoj se naveliko priča o tome. U raznim smjerovima…

Svjetsko prvenstvo u košarci polako prilazi kraju. Ostale su utakmice za konačne plasmane, finale će igrati Argentina i Španjolska, koje prije početka prvenstva tamo vjerojatno nisu vidjeli niti njihovi izbornici, a kamoli najvatreniji navijači, no eto, ni naše nogometaše nitko nije vidio u finalu istog prvenstva prošle godine u Rusiji pa smo mi tamo igrali.

Slijedeće godine na rasporedu su Olimpijske igre u Japanu, a drugu priliku za biti tamo dobili su i naši košarkaši, jer je FIBA tako rekla. Iako, ta pozivnica još službeno nije došla do našeg saveza, priča ide u tom smjeru da će ju dobiti Hrvatska i Slovenija jer po FIBINOM rankingu to i zaslužuju. Ajde reći ćemo da smo sigurni. Taj kvalifikacijski turnir, točnije, turniri, će se igrati od 6. do 12. srpnja, praktički samo manje od tri tjedna od početka Olimpijskih igara.

Sistem kvalifikacija još uvijek nije određen, poznato je 16 momčadi koje će u njim sudjelovati, a još njih 8 će dobiti pozivnicu krovne košarkaške organizacije. Četiri skupine sa po šest reprezentacija će igrati kvalifikacijski turnir, a samo će pobjednici turnira ostvariti plasman na OI. Po onome što kaže popis reprezentacija koje su u ovom trenutku sigurne je impresivan, ostaje samo pitanje kako će se složiti skupine, no bez obzira na sve, Veljka Mršića i njegove trupe čeka težak posao, s kime god se susreli na tom turniru.

Također, ono što se ne zna je i tko će biti domaćini tih turnira. I tu zapravo počinje prava bitka. Tko će se kandidirati, tko će dobiti domaćinstvo? Prije tri godine Hrvatska je otišla na kvalifikacijski turnir u Italiju i rijetko tko joj je tamo davao previše šansi pored Grčke i domaćina Italije, no Aco i njegovi igrači su napravili čudo, pomeli su sve tamo i otišli na OI u Rio. Treba li se Hrvatska kandidirati za jednog od domaćina turnira? Da i ne!

Zašto ne? Prvo i osnovno, to košta. Savez sigurno nema 2-3 milijuna eura da to sam izgura, a pomoć od države može zaboraviti. Država niti do sada nije imala sluha za sport, a zašto bi imala slijedeće godine, i to u jeku predsjedničkih izbora. Iako bi našim predsjedničkim “ljubimcima” sigurno laksalo da se pojave u prvom redu tribina Višnjika (zašto Višnjika? kasnije ću vam to objasniti). Zamislite Kolindu u prvom redu u Zadru kako pjeva Lijepu našu, zamislite Milanovića kako ponosno stoji i gleda u zastavu i ne pjeva himnu, zamislite Škoru kako gleda u zastavu i pjeva “Ne dirajte mi ravnicu” umjesto himne, zamislite možda Mikija Bandića, ako bi uopće došao u Zadar, kako gleda u zastavu, zamišljenog pogleda negdje u daljinu i razmišlja gdje je u Zagrebu najbolje mjesto za novu fontanu? Iskreno, ne znam koliko bi to pojavljivanje u prvim redovima Višnjika nekome od njih donijelo bodova i glasova, jer je naš narod tako sjeban oko tih glasova, da normalan čovjek više ne zna na temelju čega nekome dajemo glasove ili ne. Dosta o politici. Drugi NE ovome je taj što smatram da naša reprezentacija ne bi izdržala taj pritisak javnosti i pune dvorane. Koliko god oni bili iskusni, koliko god su utakmica odigrali i pred punijim tribinama od nekoliko tisuća njih na Višnjiku, koliko god su finala odigrali. Pritisak one košarkaške javnosti prema njima je jak, dosta jak. Realno, sami su krivi zbog toga, jer nisam ni ja, niti navijači u Osijeku prošle godine, niti navijači u Zadru prošle godine, izgubili od Litve i Nizozemske, iako je taj pritisak i čak bi se usudio reći, gnjev više usmjeren prema izborniku i čelnim ljudima saveza, nego prema igračima, skepsa postoji. I ono najgore možda, dosta je ljudi izgubilo nadu, iako, kako to i biva sa našim narodom, mnogi su svoje vjerovanje u njih možda sada i vratili, čim se pojavila ta zadnja slamka spasa i te kvalifikacije koje ćemo igrati. I posljednji NE kandidaturi je taj da je činjenica da će se i Srbija kandidirati za taj turnir i prilično sam siguran da će njihov lobi to vrhunski odraditi i da će FIBA jedan turnir dati Beogradu, treba biti realan. I onda se postavlja također realno pitanje, hoće li FIBA stvarno dati dva turnira Hrvatskoj i Srbiji? Razmislite…

Zašto da? Samom kandidaturom pokazali bi ambicije i veliku želju, bez obzira što to i neće možda biti dovoljno za dobivanje turnira. Ukoliko bi dobili domaćinstvo, Zagreb bi sigurno bio polazna točka razgovora, zbog Arene, zbog velikog broja ljudi, no veliki broj ljudi i glavni grad nisu sigurnost da bi atmosfera bila vrhunska, onakva kakva bi košarkašima trebala. Jebena, reklo bi se našim riječnikom. U toj situaciji, smatram da je Višnjik najbolja opcija. Može li Zadar smjestiti šest reprezentacija i sve popratno osoblje u vrhunske hotele? Taj dio ne znam, vjerovat ću da može. Ono što je sigurno kada je u pitanju Zadar, je atmosfera. To bi našim košarkašima sigurno trebalo, za Zagreb nisam siguran da bi to odradio. Drugi DA ovoj inicijativi je taj da bi se, bar na kratko, stvorila košarkaška atmosfera u Hrvatskoj. Pa makar i na kratko, koliko god to sada čudno zvučalo. No, zamislite drugu stvar. Reprezentacija bi se tjednima pripremala u Hrvatskoj, sasvim nebitno gdje, iako bi bilo logično da to bude u Zadru kada bi, recimo, Zadar dobio domaćinstvo. Sve bi to otvorilo mogućnost mlađih naraštaja, da posjete koji otvoreni trening reprezentacije, vide Bogdanovića, Šarića, Hezonju, Žižića i ostale igrače, rukuju se s njima, udare selfie pa se i oni koji su možda vagali kojim će se sportom baviti, odluče ipak za košarku i dobijemo nekoliko novih klinaca, budućih Bogdanovića i Šarića. Možda i u toj situaciji ne bi bilo loše da se reprezentacija priprema možda i u Osijeku i Slavoniji. Osijek sigurno ne može primiti cijelo osoblje i ne može kandidirati za cijeli turnir, no pripreme, otvorene treninge i druženje sa navijačima bi košarkaški savez mogao iskoristiti za popularizaciju košarke u tom dijelu Hrvatske, koji vapi za pažnjom i privlačenjem djece ovom sportu. I treći DA, je možda taj da ukoliko se domaćinstvo dobije, pod uvjetom da se svi najbolji igraču odazovu, konačno stavimo ta muda na pladanj, izložimo ih pritisku koji će biti neminovan i da svi skupa vidimo mogu li u tim uvjetima fukcionirati i izboriti OI ili ne. Ili jesi ili nisi. Jesmo li izgubili košarkaški kult ili ne? Ako jesmo, možemo li ga vratiti?

Bez obzira na sve gore navedeno, Veljko Mršić prije svega treba misliti na to već sada, da razgovara sa igračima koji nastupaju u NBA ligi, iako sam siguran da kod niti jednog ne bi trebalo biti problema, čak niti kod Maria Hezonje, kod kojeg su se u zadnje vrijeme pojavile neke indicije da neće biti problema oko odaziva. U tom slučaju, ukoliko budemo imali svih sedam igrača iz NBA lige, plus ono stvarno najbolje iz “ostatka svijeta”, Mršiću i Hrvatskoj će biti nebitno gdje igraju turnir. U tom slučaju, oni jednostavno moraju igrati na 150 posto svojih mogućnosti. Ili jesi ili nisi.

I onda nam se jebe za Lamonicu, Pukla, Alpe, Istanbul, perut u kosi, radno ljeto sa privatnim trenerom i taaakooo tooo….

Foto: HKS

Podijeli s prijateljima

Share on facebook
Share on whatsapp
Share on google
Share on twitter
Share on pinterest
Share on skype