“Slučajni igrači”, eto spletom okolnosti doprinijeli Ciboninom ostanku u ABA ligi.
Krešo Radovčić i Lovro Gnjidić su jučer odigrali maestralnu utakmicu protiv Cedevite. I ne treba ih dizati odmah visoko u nebesa, ali pohvaliti ih svakako treba. Jučerašnja predstava bi trebala obojicu naoružati velikim samopouzdanjem pred nastavak Ciboninog putovanja u ovog sezoni. Ako je ovo za nekog instant tekst, neka bude, slobodno. Dajte si oduška. Dat ću si i ja nakon jučerašnje utakmice.
Cibonina igra ima glavu i rep, već jedan duži period. Tražio se i Jovanović u tom sistemu na početku, tražila se i Cibona pod njim, no sve polako sjeda na svoje mjesto. Možemo reći da je jučerašnja utakmica bila na nož za obje ekipe, samo u različitom fokusu. I Cibona je pod tim pritiskom odigrala odlično, protiv debelo skuplje momčadi, sa hrpom Amerikanaca, koji su jučer većinom bili na terenu, jer, jebiga, gorilo je. Kako su se proveli, vidjeli ste i sami…
Slušam već neko vrijeme isprazne priče o tome da mali Gnjidić sada igra samo zato što se ozlijedio Scottie Reynolds. U redu. Dok nekom ne smrkne, drugom osvane. Vrlo jednostavno. Uostalom i igra zato, ali Cibona je primjerice mogla umjesto Reynoldsa dovesti novog playa, umjesto Mustapića. No nije. Ostavila je Gnjidića i Radovčića. Da igraju. Netko je to odlučio, procjenio. Ne bitno je li to bio Rozić, Jovanović, Čavlović ili netko četvrti, ali netko je odlučio da će Cibona upravo sa njima u nastavak prvenstva. Netko je stavio muda na pladanj i rekao “Idemo ostat u ABA ligi i napast Premijer ligu sa Krešom i Gnjidom”. Pa što bude.
Jovanović je uvidio vrlo brzo o kakvim se kapacitetima radi, kod obojice. Da nemaju još potrebnog iskustva igranja na ovom nivou i pod ovim imperativom, pogotovo kada se u obzir uzme činjenica da ti momci na startu sezone, kada se sve gradilo, nisu bili zamišljeni u glavnim ulogama. Teško je tada i trenirati i igrati, iako ih to ne bi trebalo zanimati, tu su unutra, plaćeni da treniraju i igraju bez obzira jesu li prva, druga ili treća opcija.
No, obojicu je netko ostavio, ja bih rekao prvi Jovanović, ipak je trener i on je taj koji odlučuje tko igra i tko mu treba. I imao je muda, ostaviti momka koji je još ljetos bio na vagi igrati košarku ili ne, koji je imao problema sa motivacijom i voljnim momentom, koji se igrao košarke, nesvjestan do kraja svojih mogućnosti i talenta. Vidljivo je iz utakmice u utakmicu da se Lovro diže, da ima sve više samopouzdanja i da je rizik sa početka ovog teksta bio ispravan potez. Za podsjetnik, jučer su na suprotnoj strani stajale puno kvalitetnije i iskusnije vedete poput Jake Blažiča, Kendricka Perrya i Riona Browna. Znamo i kako je završilo ono probijanje Blažiča, zakucavanjem preko Hopkinsa…Utakmicu je završio sa 11 poena, uz samo jedan promašaj iz igre (3/4), 6 skokova, 3 asistencije i 1 osvojenom loptom.
Krešo je jučer odigrao možda i najbolju utakmicu od dolaska u Zagreb, no ni to nije novost u posljednje vrijeme. I kod njega je posebno vidljiv napredak, a da nahranimo dušebrižnike, napredak koji je potpomognut izostankom Reynoldsa i većom minutažom. Uvalio je Krešo jučer 14 poena, imao 8 asistencija i 3 ukradene lopte i imao nekoliko dobrih obrambenih rola, a posebno veseli igra u napadu i dirigiranje tempa i on se definitivno napunio samopouzdanjem. Bio je Krešo dio reprezentacije za prva dva balona završenih kvalifikacija, doduše bez nastupa i kasnije se zaboravilo na njega, no ukoliko do kraja sezone precrta trenutnu formu, može se računati na njega svakako.
Zaključit ću tekst na način da se jednim dijelom mogu složiti sa mišljenjem većeg dijela javnosti da njih dvojica sada imaju minute silom prilika, no oni su jučer možda i lupili šamar svim dušebriznicima, željnim provlačenja teze problema playmakera, skrivajući se iza samih sebe i svoje lijenosti. Situacija u kojoj se našla Cibona, Jovanović te akteri ove priče, natjerala je sve njih da zasuču rukave, koncetriraju se na rad, pokažu poštovanje prema tim momcima i daju im priliku. Rezultat ste vidjeli sinoć.
