Danas vam donosimo drugi dio velikog intervjua sa Josipom Sesarom, koji je detektirao “probleme” oko naših budućih šutera i playmakera i imamo li mi zapravo taj problem ili su tamo izgovori, zašto nema naših klubova u Euroligi, malo se dotakao i Cibone…
I sami ste bili odličan šuter za vrijeme igranja. Činjenica je da mi osim Bojana Bogdanovića, slijedećeg drugog pravog šutera nemamo, što se i vidjelo kroz ove kvalifikacije. Naravno da je teško naći drugog Bojana i taj nivo, no ostaje dojam da nitko nije ni blizu tog statusa?
Ja bih tu ponudio jednu drugu sliku. Mi imamo zlatne kadete od prošle godine i srebrne mlade. Nije to baš bezveze. Jedno je na koju će to klasu izaći. Uzet ću malog Prkačina kao primjer, mlad momak, ekstra talent, odlična radna etika, sve ima…No vi nikad ne znate na kojeg će trenera on naići, kome se neće svidjeti način na koji on nešto radi. Ista je situacija i sa Bojanom bila u Ciboni. Koliku je minutažu Bojan imao u Ciboni dok se Marin Rozić nije ozlijedio? Minimalnu ili nikakvu. Kad se ozlijedio Rozić, Bojan je postao igrač, ali nije on preko noći postao igrač. On je to bio i prije, ali nije imao minutažu. I tako mislim i za ove mlade momke, dovodit strance sumnjive kvalitete na uštrb naših talenata je po meni katastrofa i nadam se da ću se kao trener uspjet oduprijet tim stvarima. U njih treba vjerovati i dati im priliku.
Ima li Hrvatska stvarno taj problem playmakera ili su nam to izgovori za loše rezultate pa se najlakše izvući na to da nam nema tko organizirati igru?
Gledaj, ja mogu razumjeti da nemaš centra, ako netko nije narastao do 210 cm, nego je 192 cm, pa ne možeš drugačije igrati, ali da se ne može isforsirat beka, ne neki high-class, nego recimo za ABA ligu ili taj Eurocup, Champions ligu, to ne mogu prihvatiti. Mislim da je to samo traženje nekog alibija za rezultate, netko treba uzet te igrače i radit s njima non stop. Ja sam za pokojnog Pepsija Božića bio jako vezan i on mi je rekao kada sam krenuo u trenerske vode jednu rečenicu: “Jel ti znaš da je treneski posao rudarski posao?”. I to je istina. Pet puta je teže biti trener nego igrač. Kao trener moraš razmišljati o igračima koji igraju, koji ne igraju, koji su ozlijeđeni, o protivničkim igračima…Ti moraš mladog igrača usmjerit ka poenima, ne samo ga gurnuti u igru. Ako mu ne nađeš put do poena i pustiš ga tek tako da igra, onda tu ide frustracija na frustraciju i to ne izađe na dobro nikako.
Trenerska struka u Hrvatskoj. Ti si radio u omladinskim pogonima i seniorskim i sigurno imaš dosta toga za reći na tu temu. Kakvo je tu stanje?
Definitivno je većina trenera potplaćena. Prošao sam sve i svašta kao trener i znam kako je. Mi svi težimo uvijek ka nečem boljem i većem, kako i mi treneri, tako i igrači, vi novinari… Činjenica je da ima dosta ljudi koji su financijski opterećeni i njima se jako teško posvetiti samo trenerskom poslu. Jer ako ti visi egzistencija za vratom, ne možeš samo biti trener, nažalost, jer danas jesi, sutra nisi i ne možeš reći ja ću radit, ja ću učit, ja ću se educirati i bit ću trener, a na kraju od tog ne bude ništa, to ti nitko danas ne može garantirat. Većina je danas nažalost prijepodne na svojim poslovima, a navečer u dvoranama i tako je jako, jako teško kvalitetno raditi. I mislim da tu leži srž problema naše košarke i sustava općenito.
Cibona. Bio si igrač Cibone, u danima kada je dvorana bila puna gotovo svaku utakmicu, to je danas rijetkost. Iako, Velić ove sezone izvlači maksimum iz ekipe i rezultati su za sada prihvatljivi. Stanje u ABA ligi je vrlo dobro, u Premijer ligi će pucati na najviše, bez obzira na Cedevitu. No, to više nije Cibona koja je nekad bila…
Teško mi je govoriti o stvarima unutar kluba i zašto se Cibona dovela do toga. Ono o čemu mogu govoriti je da je trener Velić do sada napravio dobar posao, posložio je dobru momčad, ali ono što se meni posebno svidjelo kod njega je to što je kad je doveo Rossa i nakon toga Jeffersona, vrlo brzo uvidio da oni nisu igrači za Cibonu i da ne rade veliku razliku, te je to dao do znanja i tražio je novu opciju. Priznao je da je pogriješio i to je po meni odlika velikog čovjeka koji može uspjet u životu i sportu. Jer ako si slijep i ne vidiš pored svojih očiju grešku, onda si u problemu. Nakon toga, doveo je Pilepića, Rogića i Bundovića, koji su mu dali širinu i dobio je od svakog od njih nešto, iako mislim da se Pilepić još traži, ali sigurno da može biti zadovoljan s njima. Što se tiče ABA lige, postoji mogućnost za 5. ili 6.mjestom, igrao je finale Kupa, u Premijer ligi dobro guraju pred završni dio sezone, tako da sve u svemu imaju sezonu bez stresa, što je najbitnije.
Kakva je reakcija mladih igrača danas na zahtjeve trenera? Treniraju li oni dovoljno? S obzirom da je današnja košarka puno napredovala, ubrzala se, a i fizikalije su bitnije nego ikada.
Uvijek se može više trenirati, to je činjenica. Opet s druge strane, ako ti trener mora jutarnju smjenu biti na poslu, tko će ti radit s igračima? To vuče jedno s drugim, ima tu i objektivnih i subjektivnih problema. Mislim da smo mi uvijek imali dobrih talenata, takvo smo podneblje i uvijek će biti zanimljivih igrača i djece koja su zaljubljena u sport. Mislim da nam nasušno treba jedan dobar rezultat reprezentacije da nam okrene puno stvari, prije svega još veći interes djece.
Kao i klupska košarka, tu isto kaskamo…
I to naravno. Da imamo nekog od naše velike trojke Cibona, Cedevita ili Zadar, u Euroligi i da imamo dva puta tjedno te utakmice, da ti dolazi Fener, CSKA, Barcelona, zamisli koji bi to bio događaj, a samim time bi i privukli djecu i to nam kronično nedostaje.
Što je po vama logičan slijed sada nakon ovog što se tiče seniorske vrste? Činjenica je da imamo veliku rupu, ali krajem godine kreću nam kvalifikacije i nemamo puno vremena. Trebamo li pomladiti ekipu?
Moj stav oko reprezentacije je jasan. Nema starih i mladih. Postoje samo oni koji mogu igrat, koji su bolji i oni koji ne mogu igrat i koji su loši. Ta momčad mora biti skup najboljih igrača u tom trenutku, ja tako razmišljam. Sve te priče o pomlađivanju su za mene floskule, samo kupovanje vremena za nešto, a ne znam za što. Mi imamo i neke svoje frustracije od tih postolja prije, davnih medalja, sušnih godina i svega, razmišljamo da smo vrh košarke, ali vremena se mijenjaju, svi ulažu u sport, idu prema naprijed…Izašao je neki dan podatak da zadnja ekipa Poljske lige ima budžet kao Cibona. O čemu onda pričamo mi? Naša država izdvaja 0,07 posto za sport, to je sramotno i tu sve počinje i završava. Smatram i vjerujem da će ljudi u savezu odraditi tu dobar posao, da tu okrenemo ploču i mislim da nas čekaju bolji dani po tom pitanju ukoliko se tu pomaknu stvari.
No, mišljenja si da ne trebamo brinuti za budućnost…
Apsolutno ne. Uvijek je bilo i biti će dobrih igrača i za reprezentaciju i klubove, naš je problem samo što se stalno okrećemo negdje u nazad, umjesto da gledamo naprijed, da ulažemo u tu djecu, u trenere, seminare, mladi kadar, da stariji treneri budu mentori i da svi skupa zajedno gradimo budućnost. No, opet se moram vratiti na te izjave koje se plasiraju zadnjih tjedana, pogotovo od ljudi koji su usko vezani za košarku. Mislim da je to nepotrebno, ubacivanje nekog crnila, napadanje i to je po meni bilo više na nekoj osobnoj razini, nego što se to stvarno realno bilo.
I za kraj sam ostavio pitanje za vašu budućnost. Da Josip Sesar može trenirati i voditi bilo koji klub, koji bi to klub bio i zašto?
Ovako ću ti reći. Ja puno više sada živim košarku nego je to bilo kad sam bio igrač. Ja sam se kao igrač zabavljao, nisam ju radio, nego ju igrao. Sada sam u fazi da gledam 3-4 utakmice tjedno, imam ambiciju trenersku i nadam se da ću se uspjet realizirat i na višem nivou. A sad koji klub i što će biti, to bih ostavio za sebe za sada.
Ovom tajnom smo zaključili jedan ugodan, dugačak i iscrpan košarkaški razgovor sa Josipom. Ako sa nekime možete pričati satima o košarci, onda je to Sesar. Mlad, ambiciozan i perspektivan trener, pred kojim je sigurno velika karijera i pitanje je vremena kada ćemo ga gledati u većem klubu. Hvala Josipe i sretno!
