Ugodno popodne provela sam u društvu Mile Karakaša, trenera juniora, trenera momčadi prve lige ”Universitas” te izbornika U-16 reprezentacije Hrvatske. Kava kod nas dalmatinaca traje minimalno sat vremena, pa smo tako Mile i ja, po ”dalmatinski” odužili tu kavu. Naravno, uz dobro društvo vrijeme brzo prolazi,pa tako je i meni bilo u njegovom. Bila mi je iznimna čast popričati o njegovim trenerskim viđenjima današnje košarke, motivaciji današnje djece, prvoj ligi pa i o reprezentaciji.
Uspoređujući vaše košarkaške početke i početke današnje djece mislite li da ovo današnje vrijeme olakšava ili otežava bavljenje sportom?
” U moje vrijeme nije bilo ovakve tehnologije. Od zezanja na ulici, starih dvorana i gledanja starijih košarkaša koji su ti tad bili idoli mislim da je ovoj djeci sve više – manje stavljeno na pladanj. Tehnologija se popravila, sve je puno lakše povezano, treneri su puno educiraniji nego u prošlosti. U svakom segmentu ima se mjesta za napredak i vidno se napredovalo u usporedbi s mojim košarkaškim početcima. Smatram da im današnje vrijeme olakšava bavljenje sportom, ali u drugu ruku im sve ove igrice i virtualni svijet otežavaju.”
Kad smo već kod tog virtualnog svijeta. Na koji način bi trebalo motivirati djecu da se aktivnije bave sportom. Na koji način vi motivirate svoje igrače?
”Djeca mogu naći puno veću motivaciju u današnje vrijeme. Evo ja svojim momcima svako malo pošaljem nekakav motivacijski video koji nađem na internetu. Pošaljem i nekakve snimke iz prošlosti, način razmišljanja današnjih igrača i igrača nekad. Također mislim da su i roditelji zaslužni u usmjeravanju svoje djece u početku. I sam se, kao otac trudim svoje djevojčice motivirati da se bave sportom. Moja kćer je počela s plivanjem, nakon dva mjeseca je rekla da ona više to ne bi trenirala, a išlo joj je jako dobro. Rekao sam joj da će ostati u tome dvije godine, pa da nakon toga odluči što želi. Evo je već u plivanju sedmu godinu i mislim da još ne razmišlja o prestanku.”
Roditelji, kao što ste i sami rekli, imaju veliku ulogu u razvoju svoje djece. Trebaju li se roditelji uplitati u njihovu karijeru ili bi trebali pustiti struku da odradi svoje?
” Sigurno trebaju pustiti struku. Roditelji trebaju biti potpora svojoj djeci i dati im dodatnu motivaciju da nastave bavljenje sportom. Kako sam rekao i prije, struka je napredovala i smatram da od određene dobi kao što su kadeti na primjer, roditelji trebaju pustiti struci da radi svoj posao. Znaju se događati situacije da trener djetetu govori jedno, roditelj s tribine drugo i tu dolazi do toga da dijete ne zna koga poslušati. Ako je već trener tu i vodi to dijete kroz treninge, smatram da tako treba biti i na utakmici.”
Ove godine trener ste momčadi koja je u prvoj ligi- Universitas. Prosjek godina je 16,8. Mislite li da možete konkurirati za sami vrh prve lige?
” I prošle godine bili smo mlada momčad. Ove godine još mlađa. Imali smo šanse za ući u HT Premijer ligu, ali zbog koš razlike nismo uspjeli. Ova sezona će nam biti iznimno teška i mislim da ćemo biti u borbi za opstanak. Liga je definitivno postala jača, moji momci mlađi i većina njih nije nikada imala doticaj s tom ”većom” razinom košarke, ali to ne znači da se mi ne trudimo. Momčad daje sve od sebe, nailazimo na razne prepreke i smatram da će ova liga i ova sezona biti od iznimne koristi svim tim mlađim igračima jer im donosi veliko iskustvo. Sezona je naravno tek počela i ima još puno toga za odigrati. Mi ćemo nastaviti s našim radom i treninzima koji će, nadam se, uroditi plodom.”
Kako su se momci privikli na takvu košarku? I sami ste rekli da je većini to prvi doticaj s tom višom razinom.
”Trema i nesigurnost su normalni kada tako mlad igrač igra prvu ligu. Ima tu i blokada i svega i svačega, ali trudimo se to izbjeći. Normalno da nije mala stvar izići na teren i igrati protiv protivnika koji već godinama imaju iskustva s takvom košarkom. Većina protivničkih igrača su i fizički puno jači,ali i psihički dosta zreliji. Za sada sam zadovoljan time kako moji momci reagiraju i vidjet ćemo kako će to biti u budućnosti.”
Mislite li da ste stvorili generaciju, koja kada dođe do profesionalnih seniorskih igrača, sama može vući Košarkaški klub Split bez ovih ”uvoznih”?
” To vam sve ovisi. Nijedna ekipa nije do kraja ostala u jednom komadu. Neki napreduju, neki nazaduju. Neki otiđu, novi dođu. Drago mi je i ponosan sam što imaju volju i želju za radom. Kad malo zapne, poguramo se međusobno i tako idemo dalje. Naravno da će uvijek doći netko i ”uvozan”, ali na tim starijim i iskusnijim igračima je da budu timski orijentirani, bez prevelikog soliranja, i da svoje znanje i iskustvo prenesu na mlađe igrače. Ukratko, trebaju biti vođe i usmjeriti svoju momčad ka pravom cilju.”
Trener Anzulović vas je u nedavnom intervju za naš portal nahvalio i rekao kako imate odličnu suradnju. Rebić, Gizdavčić, Runjić evo sad i Perasović… Sve su to vaši momci. Kakvo je vaše mišljenje?
” Trener Anzulović i ja imamo odličnu suradnju. Stalno smo u kontaktu i više-manje treniramo zajedno. Ne boji se pružiti priliku mladim igračima što smo mogli vidjeti i s malim Gizdavčićem. Igračima je također sve to i dodatna motivacija jer time vide da napreduju i da imaju još prostora za napredovanje, a to nam je od iznimne važnosti.”
Dijete ste splitske košarke. Obitelj je isto u Splitu. Razmišljate li o odlasku ili ste i dalje voljni staviti se na raspolaganje pri razvoju Splitske djece?
” Iskreno,ne znam što me čeka u budućnosti. Stojim objema nogama čvrsto na zemlji i ne gledam toliko u budućnost. Vodio sam sve dobne skupine: od dječaka, mlađih kadeta, kadeta, juniora i seniora. Uvijek sam voljan napredovati i naučiti nešto novo, tako da ni sam sa sigurnošću ne mogu reći što me čeka u budućnosti.”
Moramo malo i o reprezentaciji, čiji ste obraz osvijetlili vi i vaši momci osvajanjem titule europskog prvaka. Ostajete li izbornik?
”Trenutno još ništa ne mogu reći sa sigurnošću. U budućnosti će biti i razgovora i sastanaka oko toga tako da kada za to dođe vrijeme vidjet ćemo. Da kažem da ne bi volio, volio bih i svjestan sam što sve s time dolazi. Teško je stvoriti jedan kontinuitet ekipe,a ova ekipa ima šanse za to.”
Koliko vama kao treneru znači titula europskog prvaka?
” Ovo je nagrada za trud mene i mojih momaka. Išli smo korak po korak, kada su se pobjede zaredale i atmosfera je bila bolja i momci su bili odlučniji. Zajedništvo i timski rad su nas doveli do svega ovoga. Evo i dan danas mi čestitaju i prijatelji i kolege iz drugih klubova kad se sretnemo na utakmicama, što mi je poprilično neobično, ali i drago jer se svaki put prisjetim tog puta do titule. Ne znam, sada sam ”heroj” a sljedećeg puta nam se možda dogodi drugačija situacija i ova se titula zaboravi od strane medija i ostalih. Ne želim izgledati sebično, ali lijep je osjećaj kada imaš nešto takvo osvojeno.”
Kako gledate na razvoj zlatne generacije, dobivaju li dovoljno minuta?
” Na ovo pitanje ću moći dati bolji odgovor kada svima počne sezona. U kontaktu sam s njima koliko god mogu, i od ovih što su započeli sa seniorima, zadovoljan sam kojim putem idu. Kažem, nije svima počela sezona, ali pratit ću ih i pratim ih koliko god mogu i drago mi je da se razvijaju u jako dobre igrače. Kako su svi mediji počeli pisati o njima mislio sam da će se dići u nebesa, ali nisu. Stoje čvrsto objema nogama na tlu i zahvaljujući njihovim roditeljima koji imaju iskustva o sportu i u sportu izrasli su u jako dobre i prizemne momke.”
Seniorska reprezentacija. Zapaprili smo si i to dobro. Imamo li šanse za plasman na SP?
” Do prolaska možemo doći i s tri pobjede ovisno o koš razlici. Postoji i ta opcija. Mislim da šanse imamo, šansa uvijek postoji. Sve ovisi i koji igrači će nam biti dostupni, ovisi i o njihovoj želji i timskom radu. Ima tu puno faktora koji igraju ulogu, ali šansa uvijek postoji.”
Time smo Mile i ja zaključili naš razgovor ispijanjem posljednjeg gutljaja velike s toplim i kole. Pozdravili smo se i svatko je otišao svojim putem. Mile na spremanje za večernji trening, a ja natrag obavezama na fakultetu. Mili želim puno sreće u nastavku sezone i karijere u svoje, ali i ime svih nas na Sportskom Kodu!