KOD

Košarkaški sladoSudac: Boris Hartman

Na njih se uvijek gleda nekako ispod oka i nerijetko su krivi za poraze, ah ti suci. Kad dosude nešto ne valja, kad ne dosude opet ne valja. Jedan se trener ljuti, drugi je zadovoljan. Jedan se igrač ljuti, drugi je zadovoljan. “Nisu bili koraci, bio je faul, stao je na liniju kad je šutirao, bila je nesportska, nije bila nesportska, nisu zaustavili vrijeme na vrijeme, zaustavili su vrijeme na vrijeme, bila je nošena, nije bila silazna putanja, bila je silazna putanja, povuk`o je mrežicu, priznaj nam koš. Nije bila ruka, tijelom sam išao u njega, bio je faul čisti, udario me po ruci…”

Druže eto snađi se ti u svemu tome. Biti sudac nikada nije bilo lako i stvarno si morao imati dobre živce, a i volju da se kreneš baviti tim poslom. Pritisak je ono sa čime se najčešće nose. No, kao i uvijek, ima ljudi koji u tome plivaju kao riba u vodi i to im dobro ide. Uz sve to, kada još i napredujete, osjećate da računaju na vas, ulažu u vas i vi u svemu tome dobivate priliku, onda vam se pojavljuje velika želja za napretkom, a i da vratite uloženo. Jedan od njih je i Boris Hartman, 32-godišnji košarkaški sudac iz Osijeka, inače rodom iz Bistrinaca, malog mjesta spojenog sa Belišćem. Upravo je u tom košarkaškom gradu Boris započeo svoju košarkašku karijeru, koju je nakon nekog vremena odlučio zamijeniti onom sudačkom. I za sada mu ide odlično. Iz godine u godinu napreduje, ali u tom vremenu ne preskače nikakve rangove, što je vrlo bitno u svakom poslu pa tako i u suđenju, za razliku od nekih, čije su sudačke izvedbe na terenu pokazatelj da nisu prošli osnove košarke, a kamoli suđenja. Boris se trenutno nalazi na listi Premijer lige od ove sezone, no paralelno sudi i mlađe kategorije po potrebi, Prvu ligu, Drugu ligu, WABA ligu (ženska ABA liga) te Alpe Adria Cup. Kako se u svemu tome snalazi, kako mu je bilo na početku, tko mu je mentor i sve o njegovoj kratkoj, ali bogatoj sudačkoj karijeri, pročitajte u nastavku.

Boris, znam iz pouzdanih izvora da si igrao košarku 😊, prije nego si postao sudac. Kako i kad je došlo do tog nekog preokreta da iz dresa uđeš u sivo-crnu majicu i postaneš sudac?

Da, košarku sam trenirao gotovo 17 godina, a do konačnog preokreta došlo je nakon preseljenja u Osijek. Naime, paralelno sam sudio i igrao košarku 5 godina, no kako se bližio trenutak da trebam završiti fakultet i započeti novo razdoblje u životu, odlučio sam „objesiti“ patike o klin, ali i dalje ostaviti zviždaljku oko vrata.

Ljubav prema košarci općenito je bila prisutna, to sigurno nije upitno, ne bi se mogao baviti niti igranjem, niti suđenjem da nije tako. Ajmo sada ovako, s obzirom da si vremenski iskusio pošteno i jedno i drugo. Jesi li više uživao dok si igrao ili više uživaš sada dok sudiš?

Uh, jako teško pitanje. Uvijek se volim prisjetiti svojih igračkih dana, crveno-bijelog dresa i ekipe. Igrajući košarku proputovao sam pola svijeta i stekao predivna prijateljstva koja traju i dan danas, osim pobjeda i poraza, to je ono najvrijednije što ti sport donese. Što se tiče sudačke karijere u kojoj sam trenutno, slobodno mogu reći da još uvijek prikupljam staž. Suđenjem se bavim posljednjih 12 godina i mogu reći kako i ovdje ima predivnih trenutaka i utakmica, putovanja i druženja s prijateljima, a ono najvrijednije čemu te suđenje nauči jest da budeš bolja i pravednija osoba. Tako da je moj odgovor 50:50.”

S obzirom da si bio igrač i nekako je normalno da iz te perspektive uvijek nekako gledaš na suce sa nekakvom skepsom, znaš ono, uvijek su oni krivi za nešto što su sudili, onda za nešto što nisu i tako, praktički uvijek na tapeti. Kakav je tvoj odnos bio sa ljudima sa kojima sada dijeliš teren dok si bio igrač?

Ovdje moram biti iskren i reći da sam bio jako težak igrač kada je suđenje u pitanju. Dobro kažeš, uvijek su suci krivi kada ti nešto nije pravo dosuđeno, pa postaneš nervozan, ne možeš se koncentrirati na igru jer „on“ ima nešto protiv mene i namjerno mi neće suditi. Međutim kad se glava ohladi, shvatiš da to nije tako. Rado me kolege suci prisjete mojih igračkih dana pa se uvijek zajedno nasmijemo.”

Ima li sudaca sada sa kojima sudiš utakmice, a da su ti sudili dok si igrao?

Ima dosta sudaca koji su mi sudili, a sada su mi kolege u timu, opunomoćenici i prijatelji. Sada ih puno bolje razumijem nego kada sam nosio igrački dres i mogu jako puno toga naučiti iz njihovog iskustva. (Vovk, Kontrec, Šarac, Holjevac, Knez, Katić, Mikulić).”

Ajmo sada na ovaj dio samog suđenja. Pretpostavljam da si kao i većina počeo sa suđenjem od najmlađih. Kakvi su ti nekakvi dojmovi sa tih početaka? Pogotovo sa klincima gdje praktički ne znaš šta bi sudio, šta bi im pustio…

Mislim da je ovaj dio isti u svakom sportu. Uvijek se kreće od najmlađih i često tu bude svega. Odsudiš 5 utakmica početnika i mlađih kadeta pa misliš kako si spreman za nešto više. Onda uslijedi utakmica kadeta u kojoj imaš ukupno 5 zvižduka pa ovo ranije sve padne u vodu. Sreća moja da sam po zanimanju učitelj jer u takvim je utakmicama bitnije biti pedagog i učitelj na terenu nego sudac.

Jesi li u tim počecima kada pomislio „Čovječe, šta meni ovo treba?“, „Na šta ovo liči?“…

Često je bilo trenutaka kada sam htio odustati, međutim strpljenje nije izostalo tako da se trud i učenje isplatilo. Kao što jedan senior ima motivaciju pred svoju utakmicu, tako i to dijete želi zabiti koš i pobijediti te se pokazati pred svojim roditeljima i prijateljima. Mislim da veća motivacija za takvu utakmicu ne postoji i još uvijek je lijepo suditi i mlađe uzraste.

Sa vremenom si stjecao iskustvo i prelazio na starije uzraste. Kako je bilo susresti se sa nekakvim prvim prigovorima od strane igrača? Pretpostavit ćemo ajde da oni najmlađi samo šute i ljute se, dok ovi već mangupi u pubertetu imaju što za reći i da ima svakakvih…susresti se sa onim što si sigurno i sam radio dok si igrao, kao i svi košarkaši.

Nikada nije ugodno čuti prigovore i kritike, no svaka utakmica te nauči kako se s time nositi i postati bolji i da te prigovore svedeš na minimum. Smatram da je i taj aspekt sastavni dio sporta i same igre, međutim uvijek nastojim svojim suđenjem pokazati da postoje ekipa A i ekipa B. Kao što igrač promaši zicer, tricu ili napravi korake, tako i sudac pogriješi.

…ali bude prigovora sigurno, no neki se red ipak zna…

Prigovor od strane trenera ili igrača je uvijek na mjestu, ali poštovanje, komunikacija i međusobno uvažavanje ne smiju izostati.

Koliko je u početku tvoje karijere, u tom periodu u kojem si se učio i stjecao iskustvo, bilo utakmica na vikend bazi ili mjesečno? Sjećam se da si mi znao često reći da ti nikada nije bilo ispod časti suditi i onim najmlađima, čak i onda kada si realno bio za nekoliko stepenica iznad njih, većini bi to bilo ispod časti.

Na samome početku sam uglavnom sudio jednu do dvije utakmice vikendom. Nekada se znalo dogoditi da i nemam utakmicu pa si onda razmišljam kako sam sigurno loše sudio da me nisu opet delegirali. S vremenom je i taj broj utakmica rastao pa se ponekad znalo dogoditi i po 5-6 utakmica vikendom. Što se tiče samih utakmica i kategorija, uvijek treba pristupiti da igraju ekipa A i ekipa B te da utakmica traje 40min. Svaka je utakmica drugačija i iz svake se može nešto naučiti, tako da često volim suditi i mlađe kategorije i pomoći mladim sucima, kao što su drugi pomogli meni.

I onda je došlo vrijeme da si i stigao do seniora i sudio čak i dojučerašnjim suigračima, a i većini onih koji su ti do prije nekoliko godina bili protivnici dok si igrao. Kakav je tu bio osjećaj? Ono, moraš biti hladan, potisnut neke emocije, a opet jučer si se tuširao sa njima nakon utakmice, slavio pobjede negdje u busu ili kafiću, a sad im dijeliš pravdu.

Da, vrlo brzo su uslijedile i seniorske utakmice. Moram priznati da su mi ovdje puno pomogli stariji kolege. Njihovi savjeti i priprema za utakmicu olakšali su moju izvedbu, ali opet se vraćam na onaj dio, međusobno razumijevanje i poštovanje trener-igrač-sudac mora postojati i tada je sve lakše.

Sada si dosegao nivo da možeš reći da je to već ozbiljan posao, stigao si na listu Premijer lige. Što se tiče Hrvatske, vrhunac…

Tako je. Prošle sezone sam došao na listu Premijer lige i mogu samo reći da se volja, trud i odricanje isplatilo. Sada je to postalo puno više od hobija i uživam u svakome trenutku. S druge pak strane, ostali kolege su mi zdrava konkurencija tako da svakom utakmicom treba potvrditi i opravdati povjerenje Udruge sudaca i Stručne komisije.

Sudiš i još neka natjecanja osim u Hrvatskoj, reci nam koja su to i kakva su iskustva iz tog dijela tvoje sudačke karijere?

Osim natjecanja koja vodi HKS, sudim WABA ligu (Ženska ABA) i Alpe Adria Cup. Iskustva iz ovih natjecanja su vrlo pozitivna, svaka utakmica priredi neku novu situaciju, ali je to ujedno i prilika suditi klubovima u drugim državama te upoznati njihov način rada i steći određeno iskustvo.

Što je još pred tobom od nekih ciljeva koje bi želio ispuniti, a tiču se suđenja?

Trenutni cilj koji imam je i dalje napredovati i učiti kroz utakmice Premijer lige te postati stalan i pouzdani član Premijer liste. Što se tiče ostalih planova, vjerujem da će vrijeme pokazati svoje, a do tad samo treba raditi i biti predan ovome poslu.

Koliko zapravo sada provodiš vremena na dodatno usavršavanje ili nekakav trening, neku vrstu edukacije i kako to zapravo izgleda?

Mi u svojim redovima kažemo da si dobar sudac koliko si dobro odsudio zadnju utakmicu. Tako da se za svaku utakmicu treba dobro pripremiti, no osim utakmice, potrebno je redovito trenirati i biti u formi kako bi donekle mogli ići u korak sa igračima. Osim fizičkog treninga, često gledam utakmice na TV-u, Youtube-u, HKS kanalu, kao i brojne klipove sa određenom tematikom (nesportska pogreška, koraci, komunikacija…). Sudac nisi samo za vrijeme utakmice, već svih 7 dana u tjednu. (Ako se pita moj bolju polovicu, puno previše)

Biti sudac je jedno specifično zanimanje sigurno. Često te čekaju i neke zahtjevne utakmice pa je samim time i potrebno biti smiren i koncentriran, kako se ne bi dogodile neke greške i kako bi se posao obavio korektno. Kako se pripremaš za utakmice?

Smatram kako sudac uvijek mora biti najsmirenija osoba na terenu. Potrebno je puno mentalne pripreme i treninga da se dođe do te razine, no uvijek ima mjesta za napredak. Čak i tada, često se dogodi pogreška, propust. No jako je bitno biti samokritičan, a pritom ne poljuljati svoje samopouzdanje, hrabrost i odlučnost. Iz tog razloga često razgovaram s kolegama, gledam utakmice ekipa kojima sudim, spoznajem bitne stvari na koje se treba usredotočiti za vrijeme utakmice kako me ništa ne bi iznenadilo. Našim sudačkim žargonom rečeno: „budi uvijek korak ispred igre!“. No i nakon toga, obavezno pogledam svoju utakmicu da izvučem neku pouku.

Ima li neki teren recimo koji bi posebno izdvojio na kojem ti je do sada bilo teško suditi? Mislim tu na atmosferu, pritisak…

Obzirom da sam nedavno došao na listu Premijer lige, trenutno mi je svaki teren izazovan na svoj način jer mi je sve to novo. Međutim i dalje osjetim onu pozitivnu tremu kada sudim Drugu ligu jer su to sve klubovi i igrači protiv kojih sam igrao. Želja mi je „osjetiti“ teren u Sinju, a dotad ću se rado sjećati utakmice u Beogradu, kada sam sudio derbi Partizan – Zvezda (WABA).

I za kraj ću te pitati koga bi izdvojio kao mentora ili onog od kojih si dobio ili dobiješ sada najviše savjeta, a i kritike kako bi ispravio neke stvari?

Teško je u ovome poslu istaknuti jednu osobu koja mi je mentor (osim moje drage mentorice i kolegice Jelene Tomić ) ili od koje sam puno naučio jer smo stvarno uvijek svi u kontaktu, podržavamo se i izmjenjujemo iskustva. Svi naši suci na listi Eurolige su nam uvijek na raspolaganju, kao i FIBA suci. Sadašnji opunmoćenici, a bivši suci, nam uvijek imaju za dati poneki savjet. Također sam puno toga naučio kroz razne klinike, talent kampove, mentor program, web stranicu Udruge i slično, no nekako najviše komuniciram i učim sa svojim Slavoncima (Mikulić, Vovk, Kontrec, Arar, Šarac, Holjevac, Katić, Barišić, Gruba, Knez).

Boris, hvala puno na odvojenom vremenu, ugodnom razgovoru i druženju. Sretno!

Podijeli s prijateljima

Share on facebook
Share on whatsapp
Share on google
Share on twitter
Share on pinterest
Share on skype