KOD

Ledeni vjetar

Hrvatska je jučer saznala svoje protivnike na kvalifikacijskom turniru, ali je i saznala nešto drugo. Kako dišu navijači…

Mi košarkaški sladokusci konačno smo dočekali izvlačenje skupina za kvalifikacijski turnir u Splitu koji će dati jednog putnika na Olimpijske Igre u Tokiju slijedeće godine…

I prvo što ne mogu shvatit, bez obzira na sve loše rezultate koji su se dogodili ove godine, je sa koliko pesimizma barata naša javnost. Možda sam ja nepopravljivi optimista, iako ja za sebe uvijek volim reći da sam prvo realista, prije svega, ali unatoč svemu, vjerujem u uspjeh ove reprezentacije. I apsolutno me ne zanima tko je u skupini sa nama. Imamo sedam igrača u NBA ligi, jest da ne igraju svi koliko bi mi htjeli i da je još jako puno vremena do lipnja slijedeće godine, no ukoliko svi budu zdravi i ukoliko se svi odazovu, plus petorica koja im se pridruže sa „ove strane svijeta“, Hrvatska može osvojiti Split.

Pesimizam koji odiše iz već duže vrijeme u Hrvatskoj javnosti je možda i dobar. Dobar za same igrače, koliko god to čudno zvučalo, no bio sam i sam igrač pa znam zašto to govorim. Dobar i za sve one optimiste, bez obzira što smo u manjini, slađe ćemo se smijati na kraju. Dobar je jer ti je lakše na neki način igrati kad ti nitko ne vjeruje, kad nitko od tebe ništa ne očekuje. Iako, kakav smo mi narod, a nije, niti će biti, prvi puta, da sad pljujemo i ne vjerujemo u ništa, ali kako se turnir bude približavao i tim pesimistima će naglo narasti optimizam, siguran sam. Hrvati su to, ne brinite. Sjetimo se samo u kakvom tonu je ispraćena nogometna reprezentacija prošlo ljeto u Rusiju, pogotovo nakon one turneje po Americi i na kakav je nož dočekan Zlatko Dalić, tada dokazan stručnjak samo u zemljama Dalekog Istoka, Varaždinu i Livnu. „Neće proći skupinu“, „Bolje da ni ne idu u Rusiju“, „Pojest će nas Messi i Argentina“, „Ako i prođu skupinu, dalje od osmine finala ne mogu“ i još more pljuvački i poprilična doza pesimizma. „E, ali gospodo, malo ste se zajebali“…rekao bi deda Aksentije iz Maratonaca. Pa su onda svi hrlili u Zagreb na doček i sve ono negativno prije SP se gumicom obrisalo i svi su voljeli Dalića, Modrića, Mandžukića, čak i Strinića. Živi bili…

Ok, činjenica je da nogometaši nisu nikad zasrali kao košarkaški ove godine, no i nisu oni jedini krivci za sve loše što nam se dogodilo. I zbog te činjenice punim svoja pluća optimizmom. Hrvatska će u Splitu imati nedvojbeno ogromnu podršku navijača, Split je to dokazao nebrojeno puta, šesti igrač će nam itekako trebati, uostalom i Mršić je jučer rekao da očekuje veliki i jak vjetar u leđa i u to ne treba sumnjati.

Što sama reprezentacija može ponuditi? Kao što sam i rekao, lipanj je stvarno daleko, puno se stvari može dogoditi, dobrih i loših, treba biti realan. Ono što sada raduje je odlična forma Bojana Bogdanovića, za njim puno ne zaostaje Ivica Zubac, koji odlično koristi svaku dobivenu minutu, Dario Šarić drži nekakvu konstantu u petorci Sunsa i to je trojka trenutno koja nudi optimizam. Mario Hezonja dobiva mrvice, iako je prema svemu sudeći on jedini koji je dvojben što se tiče dolaska, no ja vjerujem da tu na kraju neće biti problema i da se vidimo u Splitu, upitno samo u kakvoj formi. No, bez obzira na sve, Hezonja nam treba i Hezonja nam može pomoći. Ante Žižić se polako vraća u momčad Clevelanda nakon ozljede i njegova bi minutaža trebala rasti pa možemo očekivati koliko toliko dobru formu i treba uzeti u obzir da će njegova sezona završiti dosta rano pa bi mogao biti prilično odmoran do Splita. Luka Šamanić odrađuje svoju rookie sezonu, Spursi ga još ne koriste koliko bi mi htjeli, no to je škola koju su svi platili i treba biti realan, možda je i za reprezentaciju još rano, no to prepuštam Mršiću. E sad dolazimo do jedne posebne priče, a to je Dragan Bender. Još uvijek ne mogu shvatiti da on nije napravio iskorak, bez obzira na svoje godine. Je li bila pogreška što se nije vratio u Europu ovo ljeto i prihvatio ponudu CSKA ili nije, ne znam, no znam da je bila pogreška otići u Buckse, jer je u startu bilo jasno da će se teško izboriti za minutažu, s obzirom na poziciju koju igra. Dobre brojke u predsezoni su se pokazale kao jedno veliko NIŠTA, otprilike kao i u slučaju Hezonje. Doduše, njemu sada ni ne ide na ruku dolazak Carmela u Portland, ali njihovo ne igranje bi nam moglo stvoriti problem.

Za očekivati je da će Mršić svoj popis prvo popuniti ovom sedmoricom, bez obzira na formu u lipnju i koliko je od njih tko igrao i to je možda logično. Od petorice koji bi mogli upasti u 12, siguran sam da bi trebali to biti Roko Ukić, Kruno Simon i Darko Planinić, a tu treba onda tražiti još jednog playa, vjerojatno će to biti Rok Stipčević i jednu trojku, što će biti priličan izazov.

Smatram da u ovoj situaciji u kojoj smo se našli, da smo dobili posljednju šansu za OI, u Splitu mora biti najjača vrsta u tom trenutku. Bez nekih kemijanja sa mladima da osjete atmosferu, da budu tu unutra i da popune kadar. Ne, treba nam 12 skoro pa podjednakih igrača, od kojih svi mogu igrati, netko više netko manje. I mislim da ćemo biti u stanju to složiti.

Ta koncentracija kvalitete i košarkaškog znanja može Hrvatsku gurnuti na prvo mjesto na kraju turnira. Što se tiče očekivanja, ona su u rangu onog što sam gore u tekstu ranije rekao, šarena. Sada su ovako na prvu, nikakva, što je sasvim normalno. Kako vrijeme bude odmicalo i to će se vjerojatno zavrtiti u krug, pogotovo budu li naši u NBA nastavili sa odličnim igrama, a ukoliko još netko osim spomenute trojke i proigra, evo pesimista na našoj strani vrlo brzo.

Mršića ostavimo da radi na miru i da sve skupa pripremi, iako bi mu kvalifikacije za Eurobasket u veljači mogle malo poremetiti planove i viziju, s obzirom da tu nećemo imati najbolje igrače, no ponavljam, lipanj je daleko, idemo redom.

A ovaj ledeni vjetar pesimizma pustimo neka puše, doći će i toplije vrijeme pa će se vjetar okenuti u drugom smjeru i intenzitetu. Jednom već mora…

Podijeli s prijateljima

Share on facebook
Share on whatsapp
Share on google
Share on twitter
Share on pinterest
Share on skype