Legendarni Drago Ćosić za Sportski KOD

Kada su u pitanju prijenosi nogometnih utakmica, pogotovo onih reprezentativnih, svi smo navikli da prijenose odrađuje legenda sa HRT-a, gospodin Drago Ćosić, čiji nas je glas toliko puta razveselio i učinio nas ponosnima. On nas je i sa ovog SP izvještavao o svim događanjima u Rusiji, a sa puno emocija i uzbuđenja donosio nam je sve detalje utakmica naše reprezentacije. Utakmica bez Drage Ćosića je kao utakmica bez lopte, nemoguća misija. Rođen u Tesliću u Bosni, Drago je od malena znao da želi biti samo sportski komentator i hvala mu na tome, a trenutno u Hrvatskoj nema komentatora koji neku utakmicu prenosi sa više žara, emocija i ljubavi od Ćosića. Razgovarao sam sa Dragom o završenom SP, izborniku Daliću, pripremi prijenosa, karijeri i još puno toga. Uživajte.

Gospodine Ćosić, iza svih nas je jedno izuzetno zanimljivo i neizvjesno SP. Bili ste tamo više od mjesec dana, recite našim čitateljima kakvi su vaši dojmovi sada mjesec dana kasnije?

Uh. Prvo, svi smo imali sreću da nas je reprezentacija počastila takvim igrama i ostvarenjem na SP i veliko je pitanje hoćemo li u našim životima imati ponovno priliku za takvo nešto. Bilo bi dobro naravno da se to dogodi bar još jednom, ali mislim da je to teško, s obzirom na jačinu i snagu ostatka svijeta. Drugo, Rusija je organizirala jedno vrhunski složeno natjecanje u svakom smislu, političkom, sigurnosnom i natjecateljskom i pokazala jedno sasvim drugo lice koje ljudi nemaju priliku vidjeti kada se spominje Rusija. I treća stvar, ja se toplo nadam da smo konačno našli jednog čovjeka koji može ovu reprezentaciju voditi jedno duže razdoblje i probati ovu kvalitetu i talent koji imamo pretvoriti u nešto još opipljivije u budućnosti, jer iza ove generacije dolazi još jedna jako dobra generacija mladih igrača, a Dalić izgleda kao onaj tko to sve može dobro posložiti i uklopiti, u jednom dahu započeo je Drago.

Reprezentacija je osvojila srebro, srebro zlatnog sjaja. Sjajan uspjeh.

Je, srebro je mjerljiva stvar, kao i Zlatna lopta Luke Modrića koja je također mjerljiva stvar, no tu ima nešto drugo što mene posebno veseli i nadam se da ćemo svi zajedno biti pametni, da ćemo iskoristiti. To je da je taj čovjek uspio vratiti reprezentaciju navijačima i mi svi zajedno ponovno drhtimo u iščekivanju njihove utakmice, pratimo je li netko ozlijeđen, hoće li igrati ili ne, a to se nije dogodilo jako dugo. Nemojte zaboraviti da smo igrali neke utakmice u kvalifikacijama pred praznima tribinama, da još uvijek moramo odrađivati kaznu u Ligi Nacije, da u jednom Maksimiru ili jednom gradu koji ima milijun stanovnika mi nismo mogli naći 30 tisuća ljudi koji bi došli gledati tu reprezentaciju. S te strane me to sve veseli jer takvo zajedništvo, entuzijazam i euforiju nismo imali od 1998. godine i to je jedna činjenica koja je nesporna i druga koja bi trebala biti posljedična iza toga je porast djece za nogomet i njihov dolazak na terene. Da dobijemo nove Rakitiće, Modriće, Mandžukiće, ali to će biti i dobro općenito za sport, jer nažalost naša su se djeca danas pretvorila u sjedeće monstrume koji u rukama drže mobitele, tablete, kompjutere, a nitko od njih se ne zna popet na stablo, otići ukrasti susjedu kukuruz i ispeći ga i družiti se. Tako da se nadam da će se taj dobitak osjetiti u budućnosti.

Što je po vama bilo ključno da smo odigrali tako kvalitetan turnir?

Nekoliko je segmenata. Ono što je defitnitivno je da je ta generacija nakon brojnih uspona i padova, sazrijela. Nemojmo zaboraviti da je Modrić u reprezentaciji 12 godina, Rakitić 11, da je Čarli tu od 2006. i oni su doživljavali šokove, od Turske i Portugala. Pred njima se otvarao horizont velikih stvari i svaki put su negdje zaustavljeni i očito je da je negdje kod njih u glavama došlo do nekog klika i našli su se, a s druge strane Dalić je uspio pronaći taj jedan keč i povezati ih, doprijeti do njih u tom bitnom trenutku i to se složilo u jednu dobru priču. Treća stvar koja je također specifična za ovakvu vrstu natjecanja je da nama niti jedan bitan igrač nije bio ozlijeđen, pogotovo kada pogledate ostale reprezentacije u kakvim su problemima bili, što je nemoguća misija inače na ovakvim natjecanjima. Hrvatska je sa svim produžecima odigrali sve ukupno osam utakmica u manje od trideset dana, što je fantastično.

Bili ste uz reprezentaciju svaki dan, proživljavali dosta emotivno sve to, kao i svi mi. Kakav je bio osjećaj sa komentatorskog mjesta pratiti to sve i proživljavati?

Teško. S jedne strane lijepo jer imate veliku sreću da vam se događa takva priča da vam reprezentacija kroči put ka finalu SP i zaista morate zahvaliti nekome gore. S druge strane to sa sobom nosi strahovito puno stresa, puno opterećenja, neprospavanih noći s obzirom da sam uz sveto ja bio šef cijelog projekta HRT-a i da sam kordinirao sa 17 ljudi u Rusiji i još 60-ak u Zagrebu koji su bili dio toga. Tako da u biti od kad sam se probudio i nakon doručka se više nisam skidao sa maila, kompjutera, mobitela i sve sam te sate provodio upravo na tragu da taj projekt izgleda najbolje moguće. Uz sve to još sam i komentirao utakmice i bio studijski analitičar, tako da je to jedno enormno trošenje. To vam onda otprilike nakon 12 dana izgleda ovako: zvao sam izbornika da idemo na kavu, našli smo se oko 9 sati i on gleda mene, a ja mu govorim “Dala moje su oči kao fildžani, ne mogu ih uopće više zatvoriti jer legnem u 4 sata i probudim se u pola 9, izgleda da sam naspavan, a zapravo uopće ne mogu spavat.” A on mi govori “Pa znaš zašto ja pijem kavu s tobom u pola 9, zato što ni ja ne mogu spavat od adrenalina, uzbuđenja, stresa i isto spavam kao i to, tri do četiri sata”. I onda vam se to stvarno svede na ta tri-četiri sata maksimalno, a zapravo se umor gomila.

Uz sve to sigurno je i da nije bilo lako prolaziti one redovne procedure, od putovanja, hotela, chekiranja…

Naravno, reprezentacija je to sve prolazila glatko, bez čekanja i imala povlašteni status. Mi smo išli redovnim linijama i to traje. Rusija je izložena strašnim pritiskom terorizma i vi ne možete ući u aerodromsku zgradu da ne prođete jedan check point, onda imate drugi na ulazu u gate, treći na ulasku u hotel, pa na stadion, pa press centar, ali onda shvatite da je to zapravo najbolja stvar jer nije se dogodio niti jedan incident, nikakve prijetnje. No, to vam troši energiju i vrijeme, jer uvijek negdje gubite sat po sat i to se skupi, umor se gomila i onda na kraju kada trebate biti najodmorniji vi ste krepani, a kada znate da to sve skupa gleda tri milijuna Hrvata ne možete biti prazni nego orni, sretni i onda izvlačite neku energiju iz sebe za koju uopće niste znali da postoji.

Je li taj uspjeh iznenađenje? S obzirom da smo u kvalifikacijama pod Čačićem izgledali kao razbijena vojska, jedva uhvatili te dodatne kvalifikacije, atmosfera nije bila nikakva, onda dođe Dalić i napravi čudo.

To je sad jedna vezana trgovina. Nemojte zaboraviti jednu vrlo bitnu stvar. Spomenuli ste Čačića, ali nemojte zaboraviti prije njega Niku Kovača, Igora Štimca. Mi smo sva tri ta izbornika smjenili pred te dodatne kvalifikacije za veliko natjecanje, što je apsolutni nonsens. To ne postoji nigdje. I opet smo se dokopali velikog natjecanja, evo i sada. Na ta dva natjecanja, prvo u Brazilu, smo stvarno loše izgledali što je realno, ali i tamo smo se mogli isčupati protiv tog Meksika, iako smo bili kao razbijena vojska. Onda nam se dogodio Portugal i ta 117. minuta, iako smo objektivno i tu trebali proći, ali u obje utakmice nam je malo nedostajalo. Onda je evo došao Dalić koji je uspio pronaći tu unutarnju kemiju i dobitit ih i on je meni, na moje iznenađenje, prije Rusije rekao da ćemo mi biti dobri tamo, da su se oni svi skupa našli. Međutim, nisam bio u to sto posto siguran, do Argentine. Kada smo to dobili, onda sam shvatio da se stvarno događa nešto dobro, da je došlo do nekog klika i mislim da je kod svih to bio ključ svega. Još kada su vidjeli da se put otvara, da su neke velike momčadi otišle kući, oni su očito shvatili i rekli sami sebi da mogu i da idu do kraja, za sebe, a i za neke buduće generacije koje će nositi taj dres.

Dosta naših igrača našlo se na radarima velikih klubova i može se reći da je ovo jedno njihovo prvenstvo i ljeto.

Je, ali to pokazuje jednu drugu stvar. Mi znamo da su oni bili dobri igrači i prije SP, naravno da jedna Barcelona ne plaća Rakitića 5 ili 6 milijuna eura godišnje zato što je on lijep, zgodan ili pametan, nego zato što je koristan momčadi. Veliki klubovi su sada shvatili da ti igrači mogu u jednom sustavu biti još 30-40 posto bolji. Pogledajte otimanje za Šimu Vrsaljka. Prije dvije godine je umjesto u Inter otišao u Atletico Madrid i tamo se i nije previše naigrao, ali SP ga je izbacilo u orbitu kakvu nismo znali da on vrijedi i što može. Vratio se sada u Italiju u jedan od najvećih klubova tamo i dobit će veliku priliku da pokaže svoj talent i njegovi su limiti enormni, a ima samo 26 godina. Rebić je ista priča, iako smo mi i prije SP znali da je on dobar igrač, ali bilo je samo pitanje kad će se to sve kod njega posložiti. Niko ga je u Eintrachtu odlično posložio, a sada je pitanje koji će ga trener uspjeti uklopiti u novi sustav, jer izgledno je da će preseliti u neki novi klub. Badelj je otišao u jedan super posložen klub, a igrao je minimalno, tako da je očito da su svi ti veliki klubovi shvatili koliko tu zapravo ima potencijala, ali neki nisu igrali u top klubovima i nisu bili na radaru.

Jesmo li sada konačno postali veliki u svijetu nogometa, sudačkim očima i općenito u nogometu?

Što se tiče suđenja mislim da mi tu realno nismo imali previše nekih problema, izuzev možda onog otvaranja u Brazilu kada nas je onaj Japanac izmasakrirao i možda Kassaija u kvalifikacijama, ali on je platio cijenu toga i nije bio na SP u Rusiji, tako da mislim da što se toga tiče možemo biti mirni. No sad dolazi onaj najteži dio posla. Dolazi jesen u kojoj će Dalić morati brzo reagirati, ukoliko Savez s njim nađe zajednički jezik, a nadam se da hoće, vidjeti tko odlazi, tko više neće igrati, koga će pozvati od mladih i novih. Ostaje samo pitanje hoće li ti mladići igrati u svojim klubovima. Hoće li Ćaleta-Car igrati u Marseilleu? Jer ako ne igra on je propao, ima 21 godinu, a nama treba kao ozeblo sunce. Hoće li Vlašić igrati u Evertonu? Znamo da može, da ima fizičku moć, a nama treba kao jedno od mogućih riješenja prema naprijed. Hoće li Pjaca igrati u Fiorentini? Hoće li Jevaj početi igrati ozbiljan nogomet ili ovu penzionersku varijantu i zadovoljavati se da ima dobru plaću i da igra 13 utakmica u sezoni? Jedan veliki ispit je pred izbornikom. Nas će sada početi doživljavati drugačije, da se nismo samo kvalificirali na veliko natjecanje, nego da smo tu za najviše domete.

Tko vas je od naših igrača posebno oduševio na SP?

Iznenadio me Ivan Rakitić. Čovjek je sa finalom odigrao 71 utakmicu u sezoni, znate li vi koliko je to? To vam je kao da je dva mjeseca igrao svaki dan i uz sve treninge i putovanja vi možete na prste jedne ruke nabrojati njegove loše utakmice. Za Broza sam bio siguran da ima potencijal i moć, samo je bilo pitanje da li će mu netko naći pravu poziciju. Sjetite se da je on u Dinamu igrao sve, od desnog bočnog do desetke. Onda je došao u Inter i konačno je stavljen na tu za njega prirodnu poziciju zadnjeg veznog gdje je eksplodirao, ukočio je Messija, Eriksena i svi su oni bježali od njega.

 

Malo ćemo skrenuti sada sa nogometa kao sporta. Koliko traje vaša priprema za jednu utakmicu?

To je jako teško za opisati. Kako sam znao što me sve čeka na SP, koji mi je posao, onda tu nema posebne pripreme, nego je to jedna kontinuirana priprema. Na dan utakmice je to minimalno 4-5 sati pripreme, ali ja se i sedam dana prije utakmice pripremam i analiziram, bilježim u bilježnice. Radite uostalom i vi sada taj posao pa vidite koliko je to ospežno, tu nema dnevnog opuštanja, sad ću se ja sedam dana iskopčati i neću pratiti što se događa sa Argentinom  ili ako znam da za dva tjedna radim Ligu prvaka pa me briga što radi Porto ili Basel. Ne dragi, nema toga, ti moraš taktički biti in skroz, analizirati, pratiti, imati neke svoje izvore. Kada je reprezentacija u pitanju onda je to 5-6 sati dnevno, a kada su druge stvari u pitanju onda je to svakodnevno. Vi morate pratiti sve igrače kroz sezonu, tko je ozlijeđen, tko je promijenio klub, što se događa u reprezentacijama, tko je otpao sa popisa, tko je upao…jako puno posla.

Koji sport najviše volite prenositi?

Rukomet. To bih odmah stavio u isti koš sa nogometom. Iako, rukomet je puno jednostavniji jer je drugačija ekipa ljudi oko toga. Nogomet je dosta kompliciran, neću nikada zaboraviti kada je mi je pokojni Boris Mutić rekao kada sam počeo raditi nogomet: “Mali, dobio si fantastičan sport, ali si i dobio najteži mogući sport”. Ja sam ga gledao u čudu, a on mi je govorio da ću ga se još jako puno puta sjetiti. Nogomet je najrašireniji i najpopularniji sport i svi misle da ga znaju, a vi onda morate naći neku mjeru između emocije i stotinu stvari. Rukomet je jednostavniji, lakše je doći do informacija, do tih igrača, drugačija je općenito atmosfera.

Koliko dugo traje vaša komentatorska karijera i kada planirate u mirovinu?

Sve znam, tu je i datum. Ja sam 38 godina na televiziji i imam 35 godina radnog staža, znači 20.09.2023. ću zadnji puta reći “Doviđenja sa HRT-a” u jednom nadam se televizijskom prijenosu, sa pomiješanim emocijama govori Drago.

Obitelj je već navikla na vaše izostanke od kuće, pogotovo kada je ta sportska sezona u punom jeku.

Navikli smo se već svi na to. Mislim da bi veći problem bio da sad ostanem doma. Funkcioniramo, ali to je sada sve manje i manje jer puno je komercijalnih televizija i ne može se sve pratiti, pa se to sve smanjilo. Nekada je to bilo 150 dana godišnje, a sada je to puno manje.

I za kraj, recite mi što radite u slobodno vrijeme? Sport neki?

Tenis. Kad god mogu igrao bih tenis. I po zvizdanu i po kiši i suncu, a i kad imam priliku skijanje. Ako sam na stazi i imam dva sata vremena, pance na noge i pravac šuma, pohvalio se Drago.

 

Veliko hvala gospodinu Ćosiću što je našao vremena za ovaj razgovor i da nas i dalje svojim glasom i prijenosima uveseljava!

 

 

Podijeli s prijateljima

Share on facebook
Share on whatsapp
Share on google
Share on twitter
Share on pinterest
Share on skype