Smiješno je kako se u životu vežemo za određene stvari. Idoliziramo imaginarne likove koje vidimo na televiziji i filmu. Svako dijete odrastajući treba nekog heroja kojeg će obožavati i pratiti. Većina muške djece to nađe u svijetu sporta jer se od malih nogu gura lopta pred njih. Ništa drukčije nije bilo ni u mom slučaju. Prva ljubav bila je nogomet. Utakmica lige prvaka između Manchester Uniteda i Real Madrida 2004. godine me kupila zauvijek. No, kako je vrijeme odmicalo sve više sam naginjao košarci. NBA je u moje vrijeme odrastanja bila egzotika. Ovisio sam o izvještaju u sportskom djelu Dnevnika kojeg bi gledao s ocem i tada bi istaknuli naše igrače te pustili pokoji highlight s utakmice. Bio sam premlad da bi gledao HRT 3 do kasno u noć, a drugih izvora kao danas nije baš bilo mnogo. To me naravno nije spriječilo da svim silama pratim zbivanja u tom magičnom svijetu. Kako ću se pojaviti u školi bez mogućnosti da razgovaram s prijateljima o nekom čudesnom zakucavanju Cartera ili blokadi Big Bena? Nikako.
Svi moji vršnjaci su naginjali na mainstream igrače, već popularizirane. Paul Pierce i Boston Celticsi, Kobe Bryant i Los Angeles Lakersi te naravno LeBron James i njegovi Cavaliersi. Budimo realni (rekao bi Kazo) to su sve lake opcije isto kako je Jordan bio u 90-ima. No, ja nisam bio jedan od njih, moj specifičan ukus mi je dosta otežao život, ali ne žalim nimalo za svojim odabirom. Prvi put sam ga ugledao u dresu nacionalne vrste SAD-a. On i Iverson su mi istog trenutka okupirali pažnju. Ne znam, možda je do pletenica, ali ako ćemo biti iskreni, tko ne voli zabijanje? Da da, obrane osvajaju naslove i tako to, ali nikad nisam čuo nikoga da kaže: „joj kako je dobro Shane Battier ovdje odigrao obranu, to mi je najdraži igrač“. Naravno da ni vi niste, osim ako se ne družite s nekim psihopatima. Ne želim umanjivati vrijednost svih spomenutih igračkih legendi koje su donosile mnogo više na parket od samog zabijanja, ali prva stvar što ljudima zapne za oko je upravo to, mogućnost stavljanja lopte kroz obruč. Kako li je Carmelo Anthony to samo dobro radio. Bila je to ljubav na prvi pogled. Taj silky smooth skok šut, spin move, tehnički savršen izbačaj, jab step na vrhu lakta, jednostavno rečeno, poezija u pokretu. Mnogim igračima mogli biste birati hoćete li im dati prostora da vas ne probiju na ulaz i riskirati šut, ali ne i njemu. Imao je kompletan napadački arsenal, zastrašujući spoj brzine, snage, tehnike i talenta. Imao je on svojih mana, ali kao i u stvarnom životu kada se zaljubite u neku osobu odlučite ih previdjeti ili uopće ne primjećivati. Nije vam bitno jer vam donose neopisivu količinu sreće. Tako je bilo s njim. Svaki njegov neuspjeh sam osobno doživio, patio u porazima, veselio se u pobjedama. Vodio sam brojne bitke dugi niz godina na lokalnim igralištima, online portalima i općenito u društvu. Branio sam njegovu čast do krajnjih granica i nikad nikome nisam dao da blati njegov legacy.
Zato me ova situacija koja se zbiva zadnjih nekoliko dana posebno boli. Iako sam njegov die hard fan, svjestan sam trenutnih sposobnosti koje posjeduje. Ostario je, nema više onog atleticizma pomoću kojeg je kažnjavao obruče, nema rada nogu u obrani, ni skok šut više nije tako effortless. Usprkos svemu tome, ovo što se u zadnje vrijeme provlači kroz medije je krajnje bezobrazno. Ne, Melo nije ni blizu klase kakva je nekoć bio, ali i dalje je sposoban igrač za određenu ulogu u momčadi i brojnim ekipama u ligi bi bio od pomoći. No, veliki broj timova je sada skeptičan oko dovođenja Anthonyja upravo zbog glasina o tome kako je on nekakav „tumor“ koji šteti kemiji momčadi. Svaljivanje sve krivice na Carmela zbog neuspjelog eksperimenta u Houstonu je stvarno previše. On je doveden tamo za veteranski minimum i kroz tu prizmu ga se treba gledati. Igrač u vrijednosti od 2 milijuna dollara je kriv za sve probleme Rocketsa? Ne zato što je vlasnik bio škrt i nije htio platiti da se zadrži jezgra od prošle sezone, ili što je glavni asistent i obrambeni koordinator otišao iz kluba te što je GM ekipe Daryl Morey doveo upitne igrače tijekom ljeta (MCW, James Ennis) kako bi nadomjestio nedostatak dva krila koja su ih napustila. Najlakše je bilo oprati ruke od svega i svaliti ljagu na dežurnog krivca. Isti scenarij bio je prošle sezone u dresu Oklahome. Ponovo naglašavam da Melo ovdje nije nevin, daleko od toga, ali je samo komadić slagalice u ovom neredu. Osobi poput mene koja sve to proživljava kao da se događa upravo njoj to jako smeta. imam potrebu još jednom braniti njegovu čast, sad više no ikad.
Konstantno je na meti Internet trollova te NBA reportera. Dobiva neopravdano ogromnu količinu mržnje i nezahvalnosti sa svih strana. Današnja djeca vide ovog starog Mela koji nije u stanju činiti stvari koje je radio prije. Ne znaju za što je sve bio sposoban. Ja znam, gledao sam pomno njegov put i razvoj od dana Nuggetsa do ovog trenutka. Nije samo u moj život unio sreće i radosti. Promijenio je tijek franšiza čije je boje branio. Svom sveučilištu je donio jedini naslov u povijesti. Denver je sezonu prije njega bio najgora momčad lige, a s njim su išli u doigravanje svake godine otkako je došao. New Yorku je prekinuo sušu dugu cijelo desetljeće i donio prvu playoff pobjedu nakon dana Ewinga. Učinio je puno dobra za vrijeme svoje „vladavine“, ali ne znam zašto se ljudi fokusiraju na njegove loše strane i pokušavaju udarati čovjeka kad je na podu. Ljudi su jednostavno takvi. Želim vas podsjetiti o kome točno pričamo. 10x NBA All Star igrač, izabran u 6 All NBA petorki, titula za najboljeg strijelca lige, 4 Olimpijske medalje za SAD (od čega su 3 zlatne). Njihov je najbolji strijelac i skakač u povijesti. Mogu ovako u nedogled, ako vas baš zanima slobodno pogledajte na bespućima Interneta, ima sasvim dovoljno priznanja i za dvije Hall of Fame kuće. Ja ga nisam volio radi toga, niti vjerojatno ijedan drugi fan. Volim ga radi njegove igre i svih uspomena koje je stvorio.
„Knicks down three, should the Bulls foul? No. Anthony for three, BANG that one goes down and the game is tied!“
„In the hands of Anthony, Anthony for three, PUTS IT IN, Knicks by one with 8.2 remaining.“
Svi fanovi Knicksa dobro znaju ove riječi Mikea Breena na Uskrs 2012. Naježim se svaki put kad pogledam taj video. To mi je jedno od najljepših sjećanja na tu eru. Vratio je Knickse u svijet, stavio ih na košarkašku kartu nakon dugo vremena. Garden je bio živ, a Melo je igrao kao MVP. Trpao je neumoljivom lakoćom, a vrhunac je stigao hladne siječanjske noći 2014. godine kada je srušio rekord Bernarda Kinga te Kobea Bryanta po broju postignutih poena u Gardenu. „Carmelo Anthony with the greatest scoring game in Knicks history, he’s got 62!“ MKG je davao sve od sebe u obrani, ali jednostavno nije vrijedilo. Melo je bio na nekoj drugoj razini, poznatoj samo nekolicini smrtnika. Dao je svoje najbolje godine franšizi koja nije bila u stanju okružiti ga s dovoljno talenta da napadne naslov. No pogađate tko je bio kriv za to. Sebični Carmelo koji nije htio dodati Landryju Fieldsu (ne krivim vas što ne znate tko je on) ili možda Henryju Walkeru (taj vam je igrao u Cedeviti, klasa) na šut. Ako ćemo biti iskreni, naravno da je Melo njegovao pomalo egoističan stil igre, ali ja bi radije njegov šut preko dvojice nego otvoren šut spomenutih „umjetnika“.
Što dalje? Ja sam uvjeren da Melo još ima ulja u svijeći, da je u stanju doprinositi na konkurentom rosteru. Srećom nisam jedini i već se nekolicina NBA ekipa javila za njegove usluge, a prednjače Philadelphia i Miami Heat. Ovi dežurni zli jezici koji sprdaju i spuštaju govore Kina, G-liga, Škrljevo i takve stvari. Znate što ću vam reći? Da maknemo sve Melove individualne nagrade što je osvojio za vrijeme igračke karijere opet je postigao više no vi svi zajedno. Utjecao je na život jednog dječaka iz malenog grada u Hrvatskoj i dao mu osjećaje sreće, ushićenja i ljubavi. Kako do mene tako i do djece i odraslih diljem svijeta, ali samo jedan je dovoljan da učini razliku. Carmelo hvala ti na uspomenama, idemo stvoriti još pokoju, nije ovo kraj tvog puta.