Već smo otprilike mjesec dana bez odigrane utakmice u Hrvatskoj. COVID-19 svima nam je zadao velike probleme, a pogotovo sportašima kojima se prekinula sezona upravo kad je postalo najzanimljivije. Mnogi su klubovi uložili izrazito veliku svotu novaca za dovođenje igrača kako bi napali tron HT Premijer lige ali i ostalih liga u kojima su se natjecali. Međutim, ti isti klubovi, u ovoj su situaciji igračima podijelili raskide ugovora, na način da se igrači odreknu ostatka plaća koje su trebali dobiti kako je dogovoreno u njihovim ugovorima.
Ok, razumijem da klubovi sebe moraju osigurati, razumijem i da se klubovi moraju financijski obraniti od ove situacije, ali, ako pogledamo realno, većina tih klubova zarađuje preko sponzora ili iz proračuna koji im se propisuje na početku svake sezone. Utakmice u Hrvatskoj nisu toliko gledane, dovoljno da se isplati osiguranje, hitna pomoć, policija, sudci i zapisnički stol koji su potrebni na utakmici. Imajmo na umu da upravo ti igrači dovode gledatelje i da se upravo zbog tih igrača prodaju pretplate na početku svake sezone, te se tako isto pune budžeti kluba. Upravo ti igrači daju svoje maksimume, idu i preko granica izdržljivosti, što psihičke, što fizičke. Trpe sve i svašta od strane uprave, trenera i gledatelja s tribina. Ti igrači donose i posao nama sportskim novinarima, televizijama i zabavu gledateljima na tribinama ili ispred malih ekrana. Većina igrača primanja ima samo sedam, osam mjeseci dok traje natjecateljska sezona. Ako uzmemo u obzir da su se sada morali odreći dvije plaće i da su neki igrači dobili raskid ugovora, a obaveze prema državi moraju ispunjavati redovito, ovo nikako nije dobra situacija u kojoj su se našli.
Sad će neki od vas reći da oni imaju izrazito velike plaće i da oni sigurno mogu preživjeti tih par mjeseci bez primanja. Varate se. Duboko se varate. Većina tih igrača igra profesionalnu košarku za sitniš, za prosječne hrvatske plaće i manje, jer imaju amaterske ugovore. Promislite i o tome da ti igrači imaju i obitelji koje ovise o njima, te da neke upravo taj minimalac drži na životu. E pa ljudi moji, upravo su ti igrači pojeli govno u ovom trenutku. Klubovi su se ogradili, otkazali stanove, ukinuli plaće, raskinuli ugovore i ostavili igrače na cjedilu. Stvarno mislite da ne zaslužuju više od ovoga što ste im priuštili? Zaslužuju itekako. Upravo su ti sportaši pokazali da naša mala država nešto vrijedi, upravo su ti sportaši napravili reklamu za našu državu i pomogli pri punjenju državnog proračuna. Mislite da nemamo talent? Pa kako ćemo ga i imati kada dovodite strance koje preplaćujete, naši momci igraju za minimalce i nose vodu ovim uvoznima. Nemaju prilike ni pokazati što zapravo znaju i kakav talent imaju. Za igrače se u ovom trenutku nitko nije zauzeo. Ni država, ni savez, a o klubovima da i ne pričam. Hrvatska košarka postoji upravo zbog tih igrača s amaterskim ugovorima. Načinom na koji ih trenutno tretirate dobivate samo to da vam igrači odustanu od košarke, a onda slobodno možete i ugasiti ligu jer neće ništa vrijediti. Izašla je vijest da je vlada RH odlučila pomoći sportu sa četrdeset milijuna kuna. Super. ALI, veliko ALI. Tih četrdeset milijuna kuna odlazi kao pomoć klubovima, da budemo precizniji – zaposlenicima kluba. U prijevodu, novci odlaze upravama koje će i dalje mastiti svoje brkove i imati sigurna primanja. Znači, od igrača opet ništa.
Prije par dana dobila sam link na WhatsApp koji je vodio na stranicu za potpisivanje peticija.
Hrvatska udruga profesionalnih sportaša napisala je molbu koju prenosim u cijelosti:
” Dragi igrači, u nastavku vas molimo da pročitate tekst koji ćemo uputiti Vladi Republike Hrvatske i Središnjem državnom redu za šport.
Inicijativa se prije svega odnosi na igrače s potpisanim amaterskim ugovorom o igranju, ali čak i ako ste sportaš s potpisanim profesionalnim ugovorom o igranju ili ste u kakvom trećem statusu u vašem klubu, ili ste građanin koji nam želi pomoći, vaša pomoć (potpis) će nam puno značiti. Samo zajedno možemo nešto promijeniti.
Ako se slažete s našom inicijativom, molimo vas da poduprete našu peticiju svojim potpisom.
Dajte i vi najbolje od sebe i pomognite sebi i svojim suigračima u ovim teškim trenucima!”
Možemo se udružiti kao narod u situacijama za prikupljanje novaca, možemo u malo vremena prikupiti enormnu količinu novaca za nekog kome je potrebna pomoć. Možemo se kurčit da smo Hrvatine i predstavljat se kao najbolje osobe na svijetu. Možemo pripremiti milijunski doček nogometašima, rukometašima i ne znam ni ja kome već ne. Možemo izaći na ulice i prosvjedovati kad nam nešto nije po guštu. Možemo i imamo pravo izreći svoje stavove i mišljenje. E pa ako već sve to možemo, možemo i podržati naše košarkaše u ovom trenutku. Možemo dati svoj potpis da vlada ove naše jadne države uzme u obzir ovu inicijativu. Jer, sjetite se koliko su puta ti igrači izazvali osmjehe na vaša lica, koliko puta su vam oči zasuzile slušajući hrvatsku himnu na velikim natjecanjima dok vam je srce pucalo od ponosa što nas predstavljaju. Nekad smo mi trebali njih, sada oni trebaju nas. Priključite se, podržite ih. Oni ne traže novce od vas, traže samo potpis i odobrenje vlade kako bi i oni mogli nastaviti normalno živjeti. Na kraju krajeva i oni su ljudi kao i mi.
Ako imate vremena, što vjerujem da u ovo doba imate, uđite u link i potpišite peticiju.
