Važan preduvjet za uspješan razvoj djeteta kroz sport može biti povjerenje koje roditelj ima prema treneru. Naime, roditelji bi se trebali u potpunosti osjećati ugodno ostaviti svoje dijete treneru.
Ukoliko roditelj nema povjerenje u trenerov način rada to će se kroz njegova ponašanja i komentare odraziti na to koliko dijete vjeruje treneru. Nadalje, ako roditelj ne vjeruje u potpunosti treneru, dolazi u iskušenja da se miješa u njegov posao i da daje savjete svom djetetu oko tehnike i taktike „kako bi dodatno objasnio ono što je trener propustio“. Tada roditelji često iz najboljih namjera nisu svjesni negativnih posljedica koje takvo ponašanje može imati na njihovu djecu. Ako roditelji ne vjeruju treneru, bilo bi bolje da, ukoliko je moguće, pronađu drugog trenera i/ili klub za koji misle da ispunjavanja njihove kriterije i da mu mogu vjerovati. Međutim, to nije jedino što roditelji mogu poduzeti. Mogu se potruditi paziti na ono što dijele sa svojim djecom. Primjerice, ako roditelji govore djetetu kako je profesorica iz matematike bezveze jer se ne slažu s njenim načinom rada, to ne pomaže djetetu da bude bolje na nastavi i da se više trudi. Time više ako školu ili profesoricu nije moguće mijenjati.
Kakav učinak na djecu ima roditeljsko davanje savjeta oko tehnike i tehnike lijepo opisuju rezultati istraživanja Hassella, Sabistona i Blooma iz 2010. godine provedeno na elitnim plivačicama u dobi od 13-15 godina. Rezultati istraživanja govore da djeca negativno tumače specifične informacije vezane za tehniku i taktiku koje dobivaju od roditelja jer ih smatraju neiskusnima te bez kredibiliteta i znanja za plivanje. Također, djeca su izjavljivala o osjećaju frustracije u trenutku kada dobivaju savjete oko ispravljanja pogreške u plivačkoj tehnici ili kada ih roditelji uspoređuju s drugom djecom iz kluba. Ovaj nalaz se generalno javlja i repliciran je i u drugim sportovima s djecom različite dobi i spola.
Osjećaj frustracije, ali i bespomoćnosti, se javlja i kod roditelja u trenutku kada gledaju svoje dijete kako ne može usvojiti neki pokret ili zadatak na treningu, a čini im se da imaju rješenje što trebaju reći svom djetetu da to uspije. Ili kada imaju dojam da trener ne posvećuje dovoljno pažnje njihovom djetetu i ne daje mu potrebne instrukcije koje se „vide iz aviona“. Psihološki mehanizam koji se tada aktivira je da se roditelji, zbog osjećaja frustracije i bespomoćnosti koje imaju na tribinama kao pasivni promatrači, počinju ponašati na način koji će im smanjiti trenutni osjećaj frustracije i bespomoćnosti. Posljedica toga je da se neki roditelji mogu uplitati u trening putem komentara oko tehnike/taktike ili gestikulacija upućenih djetetu tijekom ili nakon treninga kako bi smanjili vlastiti osjećaj frustracije i „pomogli svom djetetu“. Međutim, najbolje namjere ne daju uvijek i najbolje rezultate. Često se tada dijete zbuni, ne zna više koga slušati i izvedba postaje lošija. Savjet – ako imate problem ili posebne zahtjeve prema treneru, uvijek je opcija popričati s njim/njom na samo. Razgovor može spriječiti sukob; ovako ga možete samo produbiti.
Često roditelji misle da će se njihovo dijete više truditi i bolje ponašati na treningu ako su oni prisutni. Čak i da je to točno, nije u potpunosti ispravno, iz razloga što su onda djetetova ponašanja motivirana prisutnošću roditelja i njihovim reakcijama, a ne trenerom, njegovim autoritetom, željom da se doprinese timu i pravilima ponašanja na treningu koja trener zahtijeva. Često se tijekom treninga događa da pažnja djeteta bježi na roditelje na tribinama te može poticati dodatno razmišljanje djeteta o tome „što sada mama/tata misli o tome kako sam ovo izveo?“ ili „jesu li vidjeli što sam dobro/loše napravio?“. Takva razmišljanja također odvlače pažnju djeteta od trenerovih zadataka i smanjuju efikasnost treniranja.
Uloga trenera je da evaluira djetetovo ponašanje na treningu, kad je to ponašanje poželjno, ali i kada je nepoželjno te da koristeći pohvalu i kritiku oblikuje ponašanja djeteta za vrijeme treninga. Uloga profesora je to raditi u školi, a uloga roditelja je to raditi van treninga i škole.
Roditelj ima pravo znati što se događa s njegovim djetetom i kako napreduje, kako u školi, tako i na treningu. Bilo bi dobro da treneri i klubovi koji su odlučili da roditelji nisu prisutni na treningu jasno komuniciraju s roditeljima kada i u kojem trenutku mogu saznati kako njihovo dijete napreduje (npr. prije ili nakon treninga, mjesečni roditeljski sastanci, putem poruka ili poziva…).
Svaki klub ili kolektiv ima svoje specifičnosti i složene odnose (ustroj kluba, ličnost trenera i roditelja, odnos trenera i roditelja). Svjesni smo da postoje odnosi i problemi koji su teško rješivi, ali oni ne bi trebali ostavljati negativan utjecaj na dijete. Roditeljska ne prisutnost na treningu može biti dobra stvar za dijete u sportu, trenere, ali i same roditelje. U članku su iznesene osnovne zakonitosti i nalazi koji vrijede unatoč posebnosti i specifičnosti svakog kluba. Na kraju dana, važno je postaviti pitanje i pokušati iskreno odgovoriti na njega – što je to što je najbolje za (moje) dijete?
Izvor: www.mentalnitrening.hr