Jučerašnja utakmica reprezentacije, ali i cijeli turnir su košarkaškim kibicerima opet navukli osmijeh na lice.
„Podigla me iz pepela i malo mi sreće dala pa me opet bez milosti u pepeo zakopala“.
Besmrtni stihovi velikoga vođe se savršeno mogu koristiti za opis odnosa koji godinama imamo s košarkaškom reprezentacijom. Kao netko tko je tek rođen u 90-ima nisam imao tu sreću proživjeti velike trenutke uspjeha s Draženom, Tonijem i Dinom. Najranije uspomene sežu u 2005. godinu i tešku krađu protiv Španjolske o kojoj mi je i dan danas teško pisati. Uvijek bi bili blizu, u krugu najboljih, ali uvijek kratki za jedan korak. Ono što smo tada uzimali zdravo za gotovo su bili sami nastupi na najvećim smotrama. Bio nam je smak svijeta kada bi izgubili od Grčke ili Litve u ¼ finalu nekog natjecanja. Uvijek smo imali velika očekivanja, rekao bih opravdano. 2012. je bio zadnji poveći uspjeh kada smo igrali polufinale Eura i bili u krugu medalja. Od tada je krenuo postupni pad. Torino 2016. nam je još dao tračak nade te nastup na OI u Brazilu, ali još jedan tragičan poraz po tko zna koji put nas je lansirao u crnu rupu.
Porazi od Nizozemske, Belgije i Švedske su postali norma, a ne iznenađenje. Od reprezentacije koja je imala određeni ugled u svijetu smo postali jednaki kao oni koji su taj sport tek počeli pošteno igrati. Velik udarac našoj košarci, ali i svima nama koji unatoč svemu i dalje vjerno pratimo nastupe. Baš te spomenute 2016. sam s grupom prijatelja odlučio popratiti kvalifikacijski turnir u Torinu. Došli smo pogledati susret s Grčkom u obližnji kafić prije no što idemo na hakl. Nitko drugi nije ni znao da igramo, a najbolja stvar je bila borba oko daljinskog upravljača s dežurnim šankerima jer je na Areni 2 bio prijenos prve Slovačke lige u nogometu. To dovoljno govori o interesu javnosti, a slična situacija je i danas. Možda je tako i bolje?
Bez mnogo pompe i najave Hrvatska je odradila prvo susrete s Irskom i Luksemburgom te se potom otputila u Tursku na pretkvalifikacije za OI u Parizu. Čekali su ju susreti s istim onim reprezentacijama protiv kojih smo gubili i koje su nam zadavale ozbiljne probleme. Kada sam gledao prvi susret protiv Belgije ostao sam zatečen. Igrali smo brzo, protočno, fluidno. Obrambeno agresivno i čvrsto s dobrim rotacijama. Natjerali smo ih na nekoliko isteka posjeda te izgubljenih lopti. Nisam vjerovao svojim očima.
Josip Sesar je uveo hijerarhiju unutar momčadi te se „velika četvorka“ odlično snašla u tim ulogama. Prebacivanje Smitha na poziciju beka šutera uz povremenu rolu glavnog ball handlera je bio pun pogodak. Uz Filipovića na poziciji razigravača imamo tandem bekova koji konstantno mogu vršiti pritisak na loptu te držati obranu agresivnom. U četiri utakmice smo prosječno dopustili 68 poena te pritom pobjeđivali protivnike s razlikom od 22 poena po utakmici. Znam da su to Belgija, Ukrajina i Švedska, ali iste te momčadi su nas pobjeđivale unazad nekoliko godina i ovo moramo uzeti kao veliki plus. Onaj pravi veliki test koji su svi čekali da vidimo je li to za stvarno je bila momčad Turske koja je ujedno i domaćin ovog turnira. U svojim redovima imaju provjerene klase poput Korkmaza, Şengüna, Yurtsevena te nekolicinu mladih talenata. Na klupi je vrhunski strateg, Ergin Ataman i sve osim pobjede Turske je realno bilo iznenađenje. No rapsodija koja je uslijedila protiv njih je bila samo potvrda vrhunskog posla i pripreme cijelog stručnog stožera te naravno samih igrača. Vrhunska timska obrana (kombiniranje zone i čovjeka uz pravovremene rotacije), fluidan napad gdje se tražio najbolji mogući šut uz malo magije naših udarnih figura i to je bio recept za gaženje domaćina. Moram naglasiti i vanjski šut za tri poena koji je bio 15/33 (45%). Nakon jako dugo vremena, naša izabrana vrsta mi je izmamila ogroman osmijeh na lice.
Glavna karika momčadi kroz turnir je Ivica Zubac čije prisustvo u reketu je ogromna prednost. Protivnici se boje pogledati na obruč u njegovoj blizini, a napadački je presnažan za konkurenciju. Ima šut iz igre preko 80% što nam sasvim dovoljno govori o nj efikasnosti. Jedina mana koju možemo istaknuti je igranje u dropu na obrani pick&rolla, tj. njegova nemogućnost preuzimanja manjih i bržih igrača, ali ne možemo ga kriviti za to jer danas je prava rijetkost da netko može to sve odraditi obrambeno. Posebno me veseli Dario Šarić koji je kao kapetan nakon duge stanke zbog operacije koljena izuzetno željan igre što se vidi po njegovoj energiji na parketu. Kad god je u igri, Sesar je naumio da se napad igra kroz njega što je logično jer nam je on najbolji kreator i dodavač. Drži ga često na laktu gdje dobiva loptu dok oko njega vrtimo dvije akcije istovremeno kako bi oslobodili prostor za lake poene. Odlično šutira te u minutama kad Zubac odmara na sebe uzima odgovornost igranja centra u nižoj petorci. Lucidan je, baca divne paseve s pola terena na alley oop Hezonji te podvaljuje na zicere u organiziranim posjedima. Razigran je i to se vidi ne samo na njemu nego i na cijeloj momčadi jer kad je on takav, drugi nemaju izbora (jedva čekam vidjeti ga u Warriorsima koji će znati koristiti igrača takve inteligencije na pravi način).
Nema stagnacije, nismo laki za braniti i samo to po sebi je korak unaprijed. Još jedan igrač koji čini razliku je Mario Hezonja. Svojim atleticizmom te perfektnim skok šutom je prijetnja koju nasušno trebamo. Najbolji je šuter u momčadi, a to je i pokazao u ovim utakmicama s lepezom raznih šutova (sidestep tricu je doveo do savršenstva). Može si sam iskreirati, ali najbolji je kada dobiva prilike iz napadačkih setova. Ima malu slobodu u igri iskakati iz sustava s kako ja to volim nazvati „heat check“ šutovima, ali sve je to u razumnim marginama te opravdano. Uz udarne opcije imamo nekoliko solidnih igrača u rotaciji poput Badžima, braće Drežnjak te Kapuste koji svoj posao pokušavaju napraviti na najbolji mogući način.
Treba također svim tim pojedincima istaknuti zahvalu što su se uopće odazvali jer realno nitko ih ne bi krivio da nisu došli usred ljeta na tamo neke pretkvalifikacije. Mogli su reći neka, hvala, odmoriti se i pripremiti za napore iduće sezone. Bitno je da se ponovo stvori kult reprezentacije, a da ne citiram Brunu Kovačevića, lijepo od svih njih što su tu i što na najbolji mogući način koriste ovu priliku. Realnost situacije je da smo pali na najniže moguće grane i da se postepeno moramo vaditi iz ponora u koji smo se sami zakopali. Ništa ne ide preko noći, zato me vesele ne pobjede, nego pomaci u samoj igri, neki moderni postulati koji su konačno stigli do Hrvatske. Postavljaju se temelji za neko bolje sutra, za neko sutra gdje nadam se nećemo morati igrati nikakve kvalifikacije nego će ime Hrvatska biti tamo gdje i pripada. Očekivanja su bila nikad manja, zato nas ovakvi trenuci uspjeha jako vesele. Neću lagati kad kažem da smo bili jako, jako gladni nekog uspjeha, a ovom pobjedom smo dobili izuzetno finu porciju da utažimo tu glad.
Podigli su nas iz pepela, iskreno se nadam da nas nikad više tu neće vratiti…
