U mirovinu je otišla NBA legenda, Carmelo Anthony, o kojem je sjajan tekst napisao Tomo.
Mjesto radnje je Atena, vrijeme radnje je 2004. godina, a pisac ovog teksta u tom trenutku ima 11 godina. Zaluđen sportom, pomno prati Olimpijske Igre kao najvažniju stvar na svijetu. Svaki dan neka nova zbivanja, naši rukometaši metu sve pred sobom, Michael Phelps je stupio na scenu, a Kenenisa Bekele mirnim korakom je osvajao nova odličja. Bio je to skup najboljih i najdominantnijih sportaša na svijetu, ali meni je za oko zapeo samo jedan. Dreadlocksi na glavi, lagani jab step na vrhu lakta, smrtonosan šut, eksplozivan prvi korak. Kada se podigao na taj famozniskok šut ostao sam zatečen, bila je to ljubav na prvi pogled. U toj dobi nisam mario za odličja, statistiku, PER i sve što ide uz to, mario sam za lijepu igru koja plijeni pažnju, a njegova igra se mogla staviti u rječnik pod definiciju za estetiku.
Kao svaki drugi klinac tih godina, imao sam improvizirani obruč napravljen od strane voljenog oca koji je udovoljio hirovima svog napornog djeteta. Nisam imao košarkašku loptu, ali nogometna je poslužila jednako dobro. Danima sam nabacivao po obruču i pokušao imitirati tu igru. Odbrojavao bi si u glavi kako semafor ističe te uzimao šut s istekom vremena za pobjedu. Godine su odmicale, ali moja strast za košarkom je samo rasla. Počeo sam pratiti NBA ligu isključivo radi njega te sam ubrzo zamijenio dan za noć. Nebesko plavi dresovi Nuggetsa su mi brzo prirasli srcu, a onaj s brojem 15 sam pomno pratio, njegov put i košarkaško odrastanje. Stajao sam iza njega nakon svakog „neuspjeha“, nakon ne tako zrelih reakcija i brojnih drugih događaja. Ja nisam birao razumom za koga ću navijati, išao sam srcem i tako sam ostao.
Zato želim napisati odu ili posvetu mom najdražem igraču. Ne želim pisati koji mu je bio prosjek šuta u sezoni 2008/09 ili koji je imao win share niti mislim da to nekoga suviše zanima. To je svima javno dostupno i tko želi može vrlo lako pronaći. Isto tako neku manu u njegovoj igri ili nedostatak odličja u karijeri. Sada kada je i službeno završio karijeru želim napisati nešto iz srca, nešto što nijedan naslov prvaka ili MVP titula ne može nadomjestiti.
Carmelo možda nema najsjajniju karijeru kao neki njegovi vršnjaci, ali to nije ni važno. On je ostavio dovoljan utisak kroz svoju karijeru tako da sada jedna osoba koja je udaljena preko 7000 kilometara na drugom kraju svijeta piše tekst o čovjeku koji je imao ogroman utjecaj na njegovo odrastanje. Siguran sam da nisam jedini, a još sigurniji da je dotakao brojne druge živote i promijenio ih na bolje. Svi uvijek vole ponižavati i govoriti kako nije napravio ovo ili ono, ali njegovim riječima, on je uspio već 2003. godine kada se rukovao s Davidom Sternom. Rođen u Red Hooku u Brooklynu bio je dijete u okviru klasičnog američkog stereotipa. Bez oca, pod strogom paskom majke često su mijenjali okolinu u potrazi za boljim sutra. Odrastajući nije mogao ni zamisliti da će jednog dana zaigrati NBA košarku. Formativne godine proveo je u notornom Baltimoreu gdje su droga, nasilje i kriminal kao kava i cigarete kod nas, skroz normalna pojava. Izlaz je pronašao na igralištu, a ubrzo je taj talent prepoznat od strane nekih skauta. Tu kreće priča o njegovom utjecaju na okolinu oko sebe. Nakon što je završio epizode u nekoliko katoličkih srednjih škola, završnu godinu je završio u Oak Hill akademiji. Tamo je zacementirao svoj status buduće zvijezde jer je nosio svoju ekipu cijele sezone te je bio izabran kao najbolji srednjoškolski igrač u državi. Bilo je mnogo nećkanja u idućem koraku koji će napraviti jer je zov NBA lige bio stvaran. Igrači poput Stoudemirea su direktno otišli u ligu iz srednje škole, ali on se ipak odlučio na odlazak na sveučilište. To se pokazalo kao pun pogodak jer u narančastom dresu Syracusea je ispisao povijest. Predvodio ih je do naslova prvaka NCAA lige. Predvodio je svoj tim u poenima, skokovima i odigranim minutama te je osvojio nagradu za najboljeg igrača te sezone. Sve to u dobi od 18 godina. Iako je planirao provesti duže vremena na sveučilištu, bilo je očito da je prerastao tu ligu.
2003. oblači dres Denvera te franšizu koja je bila najgora u ligi sezonu ranije preokreće totalno i donosi im doigravanje u svojoj prvoj profesionalnoj sezoni. Imali su rekord od 17-65 prije njegovog dolaska. Nakon godina gdje su bili predmet ismijavanja sada su postali ozbiljna momčad koja pretendira na velike stvari. Danas znamo da su u konačnici ostali malo kratki i da je falilo da osvoje titulu, ali njegovim dolaskom su se stavili u poziciju da se uopće bore, a to nije mala stvar. Utjecaj koji je imao na sam grad i zajednicu je nemjerljiv, ali onaj na terenu im je dao temelje za buduće uspjehe. Nebesko plavu boju Colorada je zamijenio s narančasto plavom bojom Gotham Cityja. „Start spreading the news, I’m leaving today, I want to be a part of it: New York, New York“. To su vjerojatno bile riječi koje je uputio čelnim ljudima Nuggetsa. New York, Garden, Mecca. Toliko povijesti, uspomena, slavnih trenutaka. Kaže Sinatra ako može uspjeti tamo, može bilo gdje. New York je posebna zvijer, ondje fokus nije samo na košarci. Mediji vrebaju iza ugla isto kao i fanovi koji se ne libe unijeti ti se u lice na ulici zvao se ti Carmelo ili Patrick. Anthony je htio sve to, glamur, slavu, biti broj jedan na tako velikom tržištu. Knicksi su htjeli njega, nasušno im je trebala velika zvijezda koja će ih trgnuti iz ralja mediokriteta. Carmelo je bio taj, nakon godina i godina poraza i tuge, Knicksi su postali respektabilni upravo zbog njega. Nije imao neke iznimne uspjehe u doigravanju za koje definitivno nije on kriv. Davao je sve od sebe za taj dres, a to su fanovi znali cijeniti. Njegovo vrijeme tamo najbolje može dočarati slika koja se nedavno dogodila. U utakmici druge runde protiv Heata kada je Garden gorio i kada je Brunson pogađao nemoguće šutove, najveće ovacije te noći je dobio jedan čovjek. Na velikom ekranu u areni su bile prikazane brojne zvijezde i bivše te sadašnje legende kluba, ali kada je kamera pokazala Carmela, dvorana je eruptirala od oduševljenja.
62 poena Bobcatsima, 50 poena bez da je stupio u reket Miamiju, 42 poena Hawksima s 9 trica, ONA DVA ŠUTA BULLSIMA NA UKSRS. Bilo je tu još pregršt poteza koji su mi zauvijek zacrtani u pamćenje. Bilo je tu mnogo trenutaka kada bi s osmijehom dočekao 5 sati ujutro jer sam morao gledati tu midrange harmoniju kako operira preciznošću kirurga u postu. Nije mi nimalo žao jer je i meni tada vratio vjeru u Knickse koji sam gledao preko ekrana miljama daleko. Ne mogu zamisliti kako je tek bilo lokalnim ljudima koji su bili toliko žedni uspjeha. Učinio ih je uzbudljivima te nakratko bio svijetlo na kraju tunela. Kada bih bio potišten, znao sam da tu noć Knicksi igraju i da me čeka garantiranih 30 poena od Carmela koji će mi podignuti duh. Duel s Bryantom na Christmas day ili onaj ringišpil Brandonu Bassu u doigravanju kada je umirovio veliku trojku Bostona te dao Knicksima prvu pobjedu u doigravanju nakon 2000. godine. U retrospektivi to možda možemo gledati kao minoran uspjeh, ali u tom periodu utjecaj je bio masivan.
Spletom okolnosti, malo zbog vlastitog ega, malo zbog tuđih osobnih osveta put nakon britkih svjetala Gardena je bio isprepleten svime i svačime. Neuspjesi s Thunderom gdje je bio okrivljen kao žrtveni jarac jer je njegova obrana kriva što Paul George šutira 3-17 iz igre ili epizoda s Rocketsima gdje je također doveden da bude žrtveno janje. Našao se s druge strane medalje. Izvana gledajući unutra pomislio sam pa nije to valjda to? Srećom, Portland mu je dao šansu te je Melo još jednom pokazao da još ima ulja u svijeći te je u svojoj najboljoj maniri pokazao svu lepezu svog napadačkog arsenala te je na trenutke u poznim godinama karijere nosio napad Blazersa na leđima. Uspio je odigrati i malo sa svojim najboljim prijateljem u dresu Lakersa te je na momente zapalio i Staples Center. Ja sam bio tu. Sa svakim šutom s poludistance, sa svakom tricom iz dotrčavanja ili svakim skokom gdje vikne: „I got it, get the fu*k outta here“. Bio sam tu isto kao kad sam imao 11 godina. 19 godina kasnije i dalje sam tu na kraju njegovog puta. Priželjkivao sam u sebi da se to još malo oduži, da odigra završnu sezonu u Gardenu i da dobije poštovanje i pozdrave kako zaslužuje. Ali nije došlo do toga te se moram pomiriti da je stigao kraj i da je na neki način utišan i zadnji djelić mog djetinjstva s njim.
28,289 poena te 3 zlatne Olimpijske medalje kasnije došao mu je kraj puta. Nema CV kao LeBron, Kobe, Wade ili Paul. Ali za jako mali broj igrača možemo reći da su bili voljen kao on. Za dosta njegovih vršnjaka s kojima se borio na vrhuncu moći možemo reći da su ostvarili bolje karijere, ali hoće li ostati upamćeni kao on? Melo je imao pristupačnu igru s kojom su se ljudi mogli poistovjetiti. Nije igrao iznad obruča (bar u kasnijoj fazi karijere), nije bio najbrži ili imao najbolji dribling. Imao je tu lakoću zabijanja, savršen rad nogu i ogromno tijelo kojim je činio razliku u reketu. Bio je san svih haklera jer je imao upravo takav pristup igri. Igrao je na način na koji bi igrali svi mi sanjari da smo uspjeli doći do te razine i zato smo ga toliko voljeli. Zato s tri prsta udaram u glavu kada zabijem tricu i držim loptu visoko iznad glave na mid postu. Da, nema prsten prvaka, ali nije mi to bitno niti ga to definira.
Što će biti njegova ostavština nakon toliko godina igranja? Kuća slavnih u Springfieldu? Naravno. Brojne medalje i rekordi, također. To su neka mjerila standardizirana od strane medija pomoću kojih stvaraju narative i uspoređuju ih jedne s drugima. Meni neće, meni će prva pomisao na njega biti bijeli dres s brojem 7 na leđima. Najavljivač kako govori: „at forward, number 7 from Syracuse, Carmeloooooo Anthoooooony!“ Slika kako igra leđima okrenut košu i zabija iz okreta. Ona traka oko glave i zarazan osmijeh od uha do uha. Zavolio sam košarku zbog njega. Zavolio sam Knickse zbog njega. Usadio mi je strast i ljubav prema igri, a to je veća ostavština no ijedno priznanje. Na neki način smo odrasli zajedno te ću opisane trenutke nositi sa sobom u srcu i mislima dok sam živ.
Carmelo, hvala ti na uspomenama, bila je privilegija i užitak gledati te.
