Iako matematičke šanse za odlazak na SP naših košarkaša još uvijek postoje, treba biti realan i priznati da su one ravne tome da će Inter iz Zaprešića jednom zaigrati u Serie A, uz bok onom drugom Interu.
Kad je naša reprezentacija u pitanju, svakom iole malo nastrojenom ka tom sportu dođe slabo na spomen imena iste. Toliko razočaranja, toliko pokidanih živaca, toliko neiskorištenih prilika, toliko glupih poraza nije niti jedna naša reprezentacija priuštila nama košarkaškim sladokuscima. Iako nakon svega doživljenog i proživljenog, možemo se poslužiti onom Slavka Cvitkovića, kojeg ćemo ovoga puta citirati bez ustručavanja, košarkaškim sladokurcima. Ako je mogao Slavko uživo…
No da se ne vraćam sada na sva ta već ispričana prvenstva, nezgode, doživljaje i nesreće, krenut ću od početka problema ovih kvalifikacija. Ono što na početku treba reći, odakle zapravo kreće svo ovo, nazvat ću ga slobodno tako, smeće od formata. Kako kažu naši preci, ratovi su se većinom vodili zbog žena. Da ne budu uvijek žene krive za sve, pobrinuo se novac. Rat između FIBE i Eurolige dobio je kulminaciju kroz ove kvalifikacije. Ili će tek dobiti. Njihovim pizdarijama oštećeni su svi. Pokušalo se mirnom reintegracijom na sto i jedan način, no bezuspješno. Kvalifikacije su smontirane na način da se igraju tako da NBA igrači mogu igrati samo nekoliko utakmica, kao i oni iz Eurolige. No, neki koji igraju Euroligu su ipak igrali. Recimo, jučer je Vasilije Micić, koji inače igra sa Simonom u Anadolu Efesu, igrao za Srbiju protiv Grčke, dok Simon nije igrao za Hrvatsku. NIJE POZVAN! O tome kasnije…
To je ona nepobitna činjenica i tu nismo mogli ništa, dva saveza jedan protiv drugog, ona treća strana, zapravo najbitnija je ostala nebitna. I u tome svemu neke su reprezentacije popušile. Slovenija, kao prvak Europe, neće vidjeti SP te mi, kao reprezentacije, ajmo reći, višeg ranga košarke. Naši su problemi počeli prošle godine u ovo vrijeme, kada smo u kvalifikacije ušli sa šarenom momčadi te izbornikom Skelinom, potpuno nedoraslim da vodi reprezentaciju. Pored toga, sklepali smo momčad na brž `-bolje, momčad koja je ličila na ništa. Jednostavno u tom trenutku, nismo imali bolje i to je najžalosnije od svega. No, opet s druge strane, jednim dijelom nismo krivi za to, jednim jesmo. Nismo krivi jer nas je u tu situaciju uvalila krovna košarkaška organizacija sa svojim pizdarijama, dok smo s druge strane krivi jer osim naših najkvalitetnijih igrača, koji nisu imali pravo igrati, nismo napravili nikog drugog da ih, makar na kratko zamijeni. Ili smo mislili da smo napravili. E, onda smo dobili tri šamarčine, redom, od Nizozemske, Italije pa nam to nije bilo dosta pa nas je naprašila i Rumunjska. I to doma. Onda smo se malo uozbiljili pa smo mi odlučili naprašit jednu veliku reprezentaciju poput Nizozemske, no ljudi u savezu onda su shvatili da je vrag odnio šalu pa su smjenili Skelina i krenuli u potragu za izbornikom spasiteljem. Nakon nekoliko eminentnih imena, koji su ih odbili, odlučeno je da spasitelj bude aktualni izbornik Anzulović. On je uspio preko ljeta okupiti nekoliko NBA imena (Šarić, Bogdanović, Zubac) pa smo se prošetali kroz Italiju i Rumunjsku, za nešto mirniji ulazak u zonu spasa. Onda je u Osijek došla Litva, bez NBA igrača, a mi sa četiri NBA igrača i pošamarala nas kao malo dijete. Već se tu vidjelo da na relaciji izbornik-igrači nešto ne štima, da Anzulović nema apsolutno nikakav autoritet kod igrača, a pokazatelj svega crnog u tom trenu je bila nova šamarčina tri dana poslije u Gdansku od Poljske. Mi smo si umislili da će najkošarkaškija nacija na svijetu doći u Osijek i odigrati lagano, jer su se već plasirali na SP i da će se samo naguziti, a sve ostale radnje ćemo napraviti mi. A o pristupu protiv Poljske da ne pričam. Jer u svim glavama Hrvata kada spomeneš Poljsku je Robert Lewandowski. Tko igra za tu Poljsku? I onda su nakon tog poraza počele izlaziti stvari ispod tepiha. O pijančevanju igrača poslije Litve, o koje kakvim tulumima do 6-7 ujutro nekih pojedinaca i razno razne prljave stvari. I što je najgore, u tim su radnjama sudjelovali naši najbolji igrači. Već su tada svi, logično, počeli sumnjati u plasman i počele se kalkulacije što nam sve treba kako bi se dočepali SP. Onda je uslijedio novi popis Anzulovića, koji je mnoge šokirao, neke i ne. On je procijenio da u ovom trenutku tih 14 igrača može najbolje odgovoriti ovim dvjema utakmicama. I tu počinje i završava sva priča oko njegovog i autoriteta i njegovih sposobnosti. I, mogu slobodno reći, iskustva. Koliko god on bio iskusan. Za dvije presudne utakmice, dvije utakmice koje nam život znače, skrojiti takav spisak je u najmanju ruku čudno. Uzeo je Rozića, što se pokazalo ispravno, oličenje profesionalca koji je pomogao koliko je pomogao. Kapa dole. Ako je već pozvan Junaković, koji je uskočio iz prikolice u avion, uz neke svoje hendikepe (visina) pokazao manje-više dobru igru i ono što je najvažnije, muda, onda je uz njega definitivno trebao biti Roko Ukić, koji igra odlično u Francuskoj. Zajebite priče o godinama, to ne priznajem, Marin Rozić je stariji od njega pa ima još itekako za pokazati. Uz dužno poštovanje prema malome Kalajžiću, on tu nije imao šta tražiti. Samo zbog svog neiskustva, zbog ničeg drugog. Za njega ima vremena. Uostalom, zar ga nije zacementirao na klupu nakon nekoliko minuta protiv Mađarske u Osijeku i nije ga više vraćao? Zašto nije pozvan Kruno Simon? Preiskusan igrač, pogotovo za ovakve dvije utakmice. Mi jučer nismo mogli pogodit crnu kravu s dva metra. Anzulović je tako odlučio. I šta sad? Sjedi i plači. I o nekim imenima bi se dalo rasprvljati. Velika većina košarkaških fanatika se već protiv Litve u Osijeku, a pogotovo nakon Mađarske i Litve jučer, sa pravom pitala čemu forsiranje Jakova Mustapića? O njegovim napadačkim sposobnostima ne treba puno, tu se zna šta može, no to je do sada pokazao samo protiv Slovenije u prijateljskoj utakmici. Čovjek jednostavno igra lošu obranu, nedopustivo je da se gotovo svatko tko je htio u ove zadnje četiri utakmice prošetao pored njega kao pored nekog kadeta. Zašto je pozvan, zna Anzulović. I to sigurno nije dobra poruka drugima i sigurno djeluje deprimirajuće i demotivirajuće. Nije dečko kriv što je tamo i nije on glavni krivac, no oko njega su očito u pitanju neke druge stvari, kojima nije mjesto u i oko reprezentacije. I to čudi, mislio sam da je to samo u nogometu. O našoj kompletnoj igri možemo isto tako puno pričati. Stoji ona teza da igraš koliko ti protivnik dozvoli, no ako vidimo da ne možemo pogodit tu crnu kravu, zašto onda moramo ispalit 20 trica? Imali smo čitave dvije ideje u napadu. Miro Bilan dolje i ona neka osmica crna na metar i pol od trice i onda šta bude, neki pick i improvizacija. Boli i reakcija, tj. nereakcija Anzulovića kada su domaćini pročitali našu igru, on jednostavno nije imao alternativu. Totalni raspad sistema na 56:49 i promašen čisti zicer Perića, a Litva je nakon toga kreirala seriju 12:0 do kraja treće i tu smo pukli do kraja.
Da sad ne glumim velikog generala poslije bitke, zavrtit ću krug u jednu drugu stranu. Ono što boli i što je najtužnije je da smo se mi doveli do toga da osim NBA igrača nemamo onaj drugi razred. Nismo napravili playmakera, pokazalo se u ovim utakmicama da osim Bogdanovića, nismo napravili ni pravog šutera. Tu je naš problem. Ova reprezentacija nema ni vođu, nema nekog tko će podići glas u svlačionici, kad već izbornik nije u stanju razbuditi tu ekipu i izvući maksimum od nje. Poznavajući naš mentalitet i naše glave, brine me kakav će pristup biti u zadnje dvije utakmice. I tko će uopće biti pozvan.
Tko je kriv za sve ovo? Svi snose krivicu. Sami nismo krivi što je FIBA tako kreirala kvalifikacije, tu nismo mogli ništa. Iz saveza se plasirala informacija kako je nekoliko boljih i iskusnijih trenera odbilo preuzeti vruću klupu nakon Skelina, da se nema novca za stranca i da je Anzulović najbolji izbor. Fifti-fifti. Njegov izbor igrača je njegova stvar i on je apsolutno najodgovorniji za ovaj debakl. Nitko ne može garantirati da bi sa Ukićem i Simonom mi danas slavili dvije pobjede, to nećemo nikada znati, no žalosno je da se u ovakvoj situaciji olako rješavamo iskusnih i provjerenih igrača. I to nije prvi puta. Godine su broj ljudi, uostalom, opet ću ponoviti, Rozić je stariji od obojice. I pokazao je opet tu tezu o godinama. Kapa dole. Krivica? Procijenite sami…
Hrvatska je ove dvije i slijedeće dvije utakmice trebala igrati sa najiskusnijim i najboljim igračima pa makar oni imali 34 ili 35 godina, jer je i više nego očito da ta mladost o kojoj pričamo i nije baš spremna na izazov zvan „Plasman na SP“.
Na kraju svega, iako ću kao bivši košarkaš ostaviti taj 1% šanse, jer dok se igra, nada postoji, možda bi za sve bilo bolje da se ne plasiramo. Koliko god ružno zvučalo ili bilo napisano. Možda nam treba šaka u glavu i jedan dobar potres mozga da konačno progledamo, da konačno prestanemo zazivati Dražena i da prestanemo srat sa alibijima, urocima, Lamonicama i tome da smo košarkaška nacija. Da se uhvatimo posla. Čarobni štapić nema nitko.
Svi bi trebali stat pred ogledalo…