Momčad Mile Karakaša je jučerašnjim porazom od Italije dovela u pitanje svoj nastup u A diviziji slijedeće godine.
Nakon propuštene prilike protiv Francuske u osmini finala, koja se doslovno nudila trideset minuta, a mi to nismo znali iskoristiti, uz očajan postotak šuta, previše izgubljenih lopti i dozvoljenih napadačkih skokova, naša U-18 reprezentacija nije u blistavoj situaciji.
Jučerašnjim porazom od Italije zakomplicirali smo si situaciju do krajnjih granica. Kako bi osigurali ostanak u A diviziji i slijedeće sezone igrali sa najboljim europskim reprezentacijama, mi moramo pobjediti u slijedeće dvije utakmice.
A prva na redu je Nizozemska, koja se u skupini pokazala kao da igramo protiv Amerikanaca i naprašila nas 35 razlike. Biti će to prilika za osvetu, no ono što je najbitnije da Hrvatska mora odigrati najbolju utakmicu na ovom prevnstvu, u protivnom nam iduće godine slijede utakmice protiv reprezentacija drugog razreda košarke.
Inače, predvodnik ove reprezetnacije na prvenstvu je trebao biti Roko Prkačin, koji zbog ozljede nije mogao igrati pa je sada vrlo jasno koliko ova momčad ovisi o njemu. Pokazatelj je to nekoliko stvari. Prve, to koliko je Prkačin talentiran i sposoban, da sam riješi utakmicu, ali i da razigra suigrače i o sposobnostima ove ekipe i dometima sa Rokom u rosteru možemo samo sanjati. Druga stvar, ona poražavajuća je, da oni bez njega ne funkcioniraju. To je možda najveći poraz, jer neki su igrači u nekim utakmicama izgledali prilično bezvoljno, obrane gotovo da i nije bilo, pogotovo u utakmici protiv Francuske, što statistika o napadačkim skokovima Francuske (čak 20) dovoljno govori. Rubrika izgubljenih lopti je upisala broj 22, a neka su dodavanja i potrošene lopte izgledale kao da gledamo mlađu kadetsku ekipu, a ne juniorsku.
I to je možda najveći poraz ove momčadi, veći i od ove “borbe” za plasman od 13. do 16. mjesta. Koliko god Roko bio fantastičan…
