Nakon dvije kvalifikacijske pobjede krvna slika reprezentacije je puno, puno bolja.
Prvi ciklus kvalifikacija za košarkaški Eurobasket je iza nas. Hrvatska ga je odradila na najbolji mogući način, sa dvije pobjede. Anulirali smo Švedsku u Zagrebu te Nizozemsku na njihovom terenu. Sa dvije pobjede, praktički smo otključali vrata Eurobasketa. No, ono što je možda i jednako važno kao ove pobjede je atmosfera koja se stvorila.
Ponovno je naša reprezentacija dočekana se skepsom i sumnjom, s obzirom da niti ovaj puta nismo bili u mogućnosti koristiti naše najbolje igrače, a kadar koji je okupio izbornik Mršić nije previše zadovoljavao, usudio bih se sada reći, manjinu u javnosti. Zašto manjinu? Gledajući prije utakmice činilo mi se da ih ima više, čitajući komentare na društvenim mrežama i slušajući ljude u mom okruženju, no kako sam ja i dalje nepopravljivi optimista, potisnuo sam to u stranu. Bio sam uvjeren još pri objavi popisa igrača da u tim momcima ima nešto, no ono puno bitnije, je da im treba podrška. Čini mi se da i kako je vrijeme odmicalo, a pogotovo nakon Švedske, da se broj onih buntovnika i nezadovoljnih sumnjivaca još smanjio, ali takvih će uvijek biti. I neka, takvi tjeraju druge samo naprijed…
Da bi ova cijela priča sa novim izbornikom mogla biti pozitivna za našu košarku, ja sam shvatio još u ljeto, prilikom nastupa na Ljetnoj ligi i turniru u Kini, a još više nakon toga. Izbornik je već tada dao do znanja na koga računa, koja će biti okosnica ekipe i znao je što reprezentaciju čeka. Već tada je počeo pripremati „teren“ za ono što nas je čekalo ovih dana. I tu je osobno mene kupio, pogotovo nakon što su se na popisu našli većinom igrači koji bili dio te ljetne priče. Znači nije bilo lutanja, nije bilo previše promjena, nekih novih igrača, a neki su samo dodani, neki otpisani. Pod tim „neki“ mislim na minimalan broj, dovoljno da se ne narušava kemija i kičma reprezentacije. Puno je lakše raditi sa ekipom koju poznaš, to nije nikakva mudrost.
Pokazao je Mršić jednu puno veću dozu ozbiljnosti prema reprezentaciji, u usporedbi sa prošlim kvalifikacijama. Nikako, ali nikako, tu ne želim blatiti Skelina i njegove pomoćnike, no mišljenja sam da je on bačen u vatru kada nije nitko drugi bio na raspolaganju i da nije imao niti vremena, niti ideje kako zadovoljiti sve apetite, pogotovo ostvariti plasman. Uslijedile su nakon njega nove promjene sa Anzulovićem, koji se tu nije najbolje snašao i sve to je kompletno izgledalo loše. Da se sad ne vraćam na Litvu, Mađarsku i Poljsku. Mršić je nekako ciljno birao igrače za profil onog što će igrati, a to se pokazalo kroz ljeto, a pogotovo u ove dvije utakmice. I to je ono što ga razlikuje od zadnja dva prethodnika.
Vraćanjem u reprezentaciju Roka Ukića kupio je mir na osjetljivoj poziciji, znamo već kojoj, koja je možda i bila presudna u ove dvije utakmice. Što se Ukića tiče, pokazao je klasu. O njegovim kvalitetama ne treba puno pričati, no skidam mu kapu zbog odazivanja. Iz nekoliko razloga. Nakon toliko godina omalovažavanja i vrijeđanja, svaljivanja krivice na njega za sve probleme naše košarke, Roko se pojavio bez ručne. I što je najbitnije, sa jasnim ciljem u glavi. I to ga razlikuje od ostalih. Rekao mi je prije Švedske Krešimir Radovčić: „Po zagrijavanju i pokretima, vidiš da je nivo više od svih nas.“ I to je pokazao na terenu, u obje utakmice. Protiv Švedske asistencijama, protiv Nizozemske poenima i kontrolom igre.
Priča o neočekivanom boom-u Matea Drežnjaka pije vodu samo neupućenima u njegove kvalitete i prezentacije. Nama koji smo ga gledali ove sezone taj je boom sada dobio samo jednu novu dimenziju. Reprezentativnu. Energija kojom igra taj mladić je možda ono najbitnije što nam je nedostajalo, uz sav respekt prema nekim drugim igračima, taj profil igrača je možda ono što nam je nedostajalo. Ne treba od njega sada praviti spasitelja košarke, ali treba ga izdvojiti kao „ novu mast“ koja je podmazala naš stroj.
O samim utakmicama sam već pisao pa se neću ponavljati. Bitno je ono što je ostalo nakon njih. Krvna slika puno je bolja nakon ove dvije pobjede. Naravno, neće ova četiri boda popraviti stanje u našoj košarci, ali je popravilo itekako opći pogled na sve. Atmosfera oko reprezentacije, koja je posljednjih godina bila narušena, je trenutno puno zdravija i veselija. Bilo je vidljivo da jedni vjeruju u druge, sam Mršić je govorio poslije Švedske da je bilo lijepo za vidjeti da se sa klupe svaki poen nagrađuje međusobnim pljeskom, a greške podrškom i bodrenjem. Tako se lakše diše. Zamislite, da smo ne daj Bože izgubili jednu ili obje utakmice, svi, uključujući i mene kao košarkaškog djelatnika, bili bismo zakopani. U već otvorenu rupu. Još bi samo nedostajalo da netko baci onaj posljednjih cvijet i kaže „Zbogom“. Hvala Bogu i dečkima, još smo na životu. Itekako.
Prvi preduvjet sa odličnu atmosferu u Splitu su napravljeni. Ono najbitnije je da je reprezentacija vratila publiku, da je vratila samopouzdanje i vjeru u svoje mogućnosti. Vjerujte, bio sam igrač, u takvim uvjetima je puno, puno lakše igrati. Dečki odlaze na odmor od reprezentacije, no bit će i dalje pod budnim okom izbornika. Konkurencija za Split ovim je pobjedama sada puno veća, sigurno je da će se svi htjeti ugurati u dres za taj turnir, siguran sam da nitko od ovih 12 igrača neće tek tako lako predati dres. I to je poanta cijele ove priče. Jaka konkurencija i slatke brige za izbornika. Bez obzira što je Split daleko i što su neke odluke o odazivanju daleko…
Foto: HKS
