Katarina Martinović za Sportski kod donosi zanimljivu temu.
“Jedna greška i odmah imam osjećaj da sam sve pokvario.“
„Nije dovoljno dobro ako nije gotovo savršeno.“
„Ako danas ne odigram vrhunski, pitam se jesam li uopće za ovu razinu.“
Ovakve misli nisu rijetkost u sportu. Perfekcionizam se u sportskom okruženju često doživljava kao prednost, kao znak discipline i želje za uspjehom. I doista, jedna strana perfekcionizma može biti korisna: sportaš je predan, odgovoran, ustrajan i spreman ulagati trud. Problem nastaje onda kada se ta težnja izvrsnosti pretvori u stalan unutarnji pritisak, strah od pogreške i osjećaj da ništa nikada nije dovoljno dobro.
Upravo zato je važno razlikovati dvije strane perfekcionizma: onu koja potiče razvoj i onu koja sportaša počinje iscrpljivati.
Dvije strane perfekcionizma
Zdravija, adaptivna strana perfekcionizma uključuje visoke standarde, radne navike i želju da se bude bolji, ali uz sposobnost da se pogreška prihvati kao dio procesa. Takav sportaš želi napredovati, ali ga jedna pogreška ne poljulja. Nezdravija, neadaptivna strana perfekcionizma izgleda drukčije. Tada sportaš pogrešku ne doživljava kao informaciju, nego kao dokaz vlastite nedovoljnosti. Umjesto pitanja: “Što mogu naučiti iz ovoga?”, javlja se: “Nisam dovoljno dobar”, “Ne smijem griješiti” ili “Ako podbacim, svi će vidjeti da nisam za ovu razinu.”
Kako se perfekcionizam prepoznaje u sportu?
Zdravi perfekcionizam može se vidjeti kod sportaša koji ozbiljno pristupa treningu, analizira izvedbu i želi napredovati, ali se nakon pogreške uspije vratiti zadatku. Pogreška mu nije ugodna, ali ga ne definira. Nezdravi perfekcionizam češće se očituje kroz stalno nezadovoljstvo vlastitom izvedbom. Čak i nakon dobrog nastupa sportaš se teško zadržava na onome što je bilo uspješno, nego odmah traži što je moglo biti bolje. Nakon lošije izvedbe pogreške doživljava kao dokaz osobnog neuspjeha, a ne kao dio sportskog procesa. U praksi to može izgledati ovako: sportaš odigra vrlo dobar meč, ali danima razmišlja samo o jednom lošem potezu. Ili nakon jedne pogreške izgubi sigurnost, zaglavi u samokritičnom razmišljanju i teško se vrati izvedbi. Kod nekih se to vidi kroz pretjerano analiziranje i stalno preispitivanje, a kod drugih kroz odgađanje, oprez ili izbjegavanje situacija u kojima postoji mogućnost pogreške ili podbacivanja.
Cijena perfekcionizma koja se ne vidi odmah
Na kratke staze perfekcionizam može izgledati korisno. Sportaš se trudi, detaljan je i predan. No kada prevlada njegova nezdrava strana, cijena postaje visoka. Tada se češće javljaju anksioznost, pad samopouzdanja nakon pogrešaka, pretjerana samokritičnost, emocionalna iscrpljenost i oscilacije u izvedbi.Sportaš tada više ne nastupa da bi napredovao, nego da bi izbjegao pogrešku, sram ili kritiku. A kada je fokus na izbjegavanju pogreške, izvedba gotovo uvijek trpi.
Kako pomaže kognitivno-bihevioralna terapija (KBT)
Kognitivno-bihevioralna terapija (KBT), jedan je od najučinkovitijih pristupa u radu s perfekcionizmom. Cilj je pomoći mu da zadrži zdravu stranu perfekcionizma, odnosno disciplinu, trud i odgovornost, a smanji onu stranu koja ga puni strahom, pritiskom, sramom i samokritikom.KBT polazi od jednostavne ideje: nije presudno samo što se dogodilo, nego i što u tom trenutku kažemo sami sebi. Drugim riječima, naše misli utječu na to kako ćemo se osjećati i kako ćemo se dalje ponašati. Primjerice, sportaš pogriješi u važnom trenutku. Ako mu kroz glavu prođe misao: „Sad sam sve upropastio“ ili „Svi će vidjeti da nisam za ovu razinu“ vjerojatno će osjetiti sram, napetost i nesigurnost. Nakon toga će se teže vratiti igri, više će razmišljati o pogrešci nego o sljedećem potezu i veća je šansa da će opet pogriješiti.Ako, s druge strane, nakon iste pogreške uspije pomisliti: „ Ovo je samo jedan loš trenutak, a ne cijeli nastup“ ili „Jedna pogreška ne određuje ni moju vrijednost ni moju razinu“, osjećat će manje panike i samokritike. To mu onda pomaže da se brže smiri, ostane prisutan i usmjeri na ono što treba napraviti dalje.Dakle, događaj može biti isti, ali različite misli vode do različitih emocija i različitog ponašanja. Upravo zato KBT pomaže sportašu da prepozna misli, osobito one stroge, crno-bijele i samokritične koje mu odmažu u izvedbi te da ih zamijeni realističnijima i onima koje mu pomažu da ostane stabilan u izvedbi.
Što se kroz terapijski rad mijenja
Osim rada na mislima, KBT uključuje i vrlo konkretan rad na ponašanju: kako reagirati nakon pogreške, kako ostati u zadatku, kako smanjiti izbjegavanje i kako razviti rutine koje pomažu stabilnosti izvedbe. Važan dio rada je i postavljanje realističnih ciljeva, kao i vježbanje tolerancije prema nesavršenosti – ne odustajanje od izvrsnosti, nego odustajanje od ideje da sve mora biti bez greške.
Zašto visoki standardi nisu isto što i savršenstvo
Cilj rada na perfekcionizmu nije da sportašu postane svejedno, niti da sniziti standarde, nego naučiti razlikovati izvrsnost od savršenstva. Prihvatiti nesavršenost ne znači odustati od visokih ciljeva, discipline i želje za vrhunskim rezultatom, nego razviti odnos prema pogrešci koji ne ruši samopouzdanje ni izvedbu.Kada pogreška više nije dokaz osobnog neuspjeha, nego dio procesa, sportaš postaje otporniji, mirniji i spremniji pokazati ono što stvarno može. Tada perfekcionizam prestaje biti izvor pritiska, a otvara se više prostora za razvoj, učenje i kvalitetniju izvedbu. Kada sportaš nauči da ne mora biti savršen da bi bio dovoljno dobar, često prvi put počne igrati s više slobode i više stvarnog potencijala.Jer najveći napredak ne događa se onda kada sportaš prestane griješiti, nego kada pogreška prestane upravljati njime.
Katarina Martinović, mag, psych., sportska psihologinja
Foto: Ilustracija