Donosimo veliki intervju sa jednom od naših košarkaških ikona, Petrom Babićem, koji je oprostio od aktivnog igranja.
Znate one trenutke u životu kada se na prvu i onako, rekao bih dječački, kliknete na prvu sa nekim ljudima, a da se prije toga čak i niste uživo vidjeli ili upoznali? Znate sigurno. Takav nekakav klik se dogodio u mom prvom “susretu” sa Perom, kojeg sam do tada gledao isključivo kroz prizmu običnog košarkaša, sa nekim “opasnim” tetovažama po tijelu, dubokog i preozbiljnog glasa i jednu od ikona naše košarke. Ne mogu se točno sjetiti prve komunikacije, moguće da je to bio onaj “kovidski” Leksikon challenge, ali se zato dobro sjećam prvog susreta u Trnskom uživo, prije nekoliko mjeseci. Ugostio me Pero u svom “dvorištu” Bosca, dugo smo razgovarali i tu je taj klik sa početka ovog teksta dobio jednu novu dimenziju pa sam shvatio ono što su mnogi prije mene već znali: Pero je legenda. I točka.
Prije nekoliko tjedana, reći ću vam i to, nazvao me Pero i rekao da planira završiti karijeru na kraju ove sezone, da se okreće potpuno trenerskom poslu i da želi oproštajni intervju na Sportskom kodu. Trebalo mi je malo vremena iskreno da pohvatam sve što je rekao. Pa otkud baš meni, pored svih ostalih “velikih riba”? Da više ne idem u detalje, Pero je prepoznao neke stvari koje se ovdje rade, iskrenost, predanost, entuzijazam i sve ono što ovaj portal čini drugačijim od drugih. Hvala ti Pero! Puno mi to znači.I krenuo sam u pripremu svega ovog, jednog od ugodnijih razgovora koji sam odradio u ovih pet godina, koji je trajao gotovo dva sata. Osebujan lik kakav je Pero, otvorio je dušu, prepričao mi gomilu svojih događaja iz karijere, ali i kakav put je prošao u životu. Od Zrinjevca, Zagreba, šokantnog otkrivanja bolesti pa do povratka na parkete, tko mu je doslovno spasio karijeru i život, kako je završio u Boscu, kako se snalazi u trenerskom poslu te puno toga, što ćete pročitati u nastavku. Uživajte!
Za početak, Pero, otkud košarka?
“Još kao klinac sam prvo krenuo na krate, logično, kao i svi prijatelji iz ulaza, onda je tu bilo nešto malo i nogometa, a košarku sam zapravo počeo igrati onako u školi, ponekad nakon nastave i tu se nekako polako počela rađati ljubav.”
Kad si shvatio da je to baš sport kojim se želiš baviti u životu?
“Pa krenulo je to u Volti, gdje si da bi otišao negdje dalje morao proći sve selekcije, kako bi došao do Kutije Šibica. Bio sam tada jedan od najperspektivnijih u svojoj generaciji i tu sam shvatio zapravo da je to to sa čime se želim baviti u životu. Tu sam nekako krenuo u te profesionalne vode…”
Kojem treneru duguješ zahvale za pravu priliku?
“Moram reći da sam od svih trenera u počecima po nešto naučio, svi su ostavili određeni utjecaj na mene. Volio sam učiti, nije mi bio problem usvajati znanja i uvijek sam volio neke nove izazove, ali uvijek nekako pravim putem, bez nekog preskakanja stepenica ili lakšim putem. Silvije Jenkač je bio taj koji me uveo u svijet košarke protiv starijih igrača, gdje sam skupljao iskustvo, učio i dalje i nekako je on taj koji je obilježio te moje profesionalne početke karijere.”
Kako se dogodio prijelaz iz Zrinjevca u Zagreb?
“Pa bio sam dio Zrinjevca od svoje 13. pa sve do 19 godine., u ono vrijeme bez ikakvih primanja. Nas nekolicina mladih smo dobili priliku igrati jaku ligu, gdje sam skupljao iskustvo, ali se i stesao kao igrač. Stigle su tada i neke ponude, iz Italije i čak i Real Madrida, no zajedno sa roditeljima sam odlučio da je škola u tom trenutku ipak bila bitnija te nisam otišao u Španjolsku…”
…a onda je Zagreb bio logičan kao prijelaz?
“Tako nekako. Bilo je to 2004. godine, kada sam imao 19 godina. U ono vrijeme mladi igrači su morali potpisivati dugačke ugovore ako se sjećaš, bilo je to 6+1, a upao sam u momčad gdje je konkurencija na mom mjestu bila ogromna. Ivan Tomas i Cici Miljković bili su na toj poziciji i morao sam čekati svoju priliku.”
Legenda tadašnjeg Zagreba bio je Pepsi Božić, no nisi sa njim surađivao…
“Ne, on je taman tada, kada sam ja došao u Zagreb otišao iz kluba i sve to prepustio drugim ljudima.”
Prijelomni trenutak tada bio je dolazak u klub Danijela Jusupa…
“Jusup nas je sve tamo školovao na sve moguće načine. Od toga kako se ponašati na terenu, izvan njega, njegovi su treninzi bili jaki, kao i pripreme općenito i ako si tu njegovu školu prošao, mogao si igrati, što se kaže, bilo gdje. Ja ću mu za te trenutke i taj proces sazrijevanja vječno biti zahvalan. Nakon njega tu je bio i Zdravko Radulović, sa kojim sam također surađivao, a onda sam saznao za opaku bolest, koja me udaljila od košarke.”
Uskočio je tada Damir Mulaomerović, koji te praktički spasio od najgoreg scenarija…
“Muli ću cijeli život bili zahvalan što mi je omogućio brzo liječenje, jer tko zna o čemu bi mi danas pričali. Zagreb mi je tada htio i raskinuti ugovor, no tadašnji trener Denis Bajramović je uvjerio ljude iz kluba se to ne dogodi i ostao sam ipak tamo nakon svega.”
Hvala Bogu, uslijedili su nakon toga oni puno ljepši trenuci sa Zagrebom…
“Osvojili smo sa Željkom Pavličevićem Kup, kasnije sa Ivicom Burićem i prvenstvo Hrvatske i izborili Euroligu. Bila su to vjerojatno najbolja vremena te ekipe iz Trnskog. Sjajna atmosfera u svlačionici, odlična momčad, ono, vrhunac karijere u tom trenutku. U tim trenucima sam poželio nikada ne otići iz kluba. Osvojio sam sa Zagrebom tri Kupa te jedno Prvenstvo. Također bi izdvojio i Zlato na Mediteranskim igrama sa reprezentacijom, gdje nas je vodio današnji tajnik Saveza, Joke Vranković. Nažalost, ta bolest koja mi se dogodila tamo me udaljila i od seniorske reprezentacije pa tu ostaje i neka žal za time, no shvatio sam da i iz te situacije moram izvući maksimum, okrenuti se pozitivi, što mi je na kraju i uspjelo.”
Onda se sa Zagrebom dogodila klasična priča iz Hrvatske. Lijepi trenuci kratko su trajali, Zagreb je polako bio na izdisaju…
“Ja u tim trenucima nisam bio opterećen stvarima unutar kluba, bio sam profesionalac i kao i svi, zanimao me samo teren, treninzi i utakmice, tako da ne znam što se događalo iza kulisa. Iz današnje perspektive, mišljenja sam da su financije bile najveći problem. Možda se u tim trenucima slave malo previše „zagrizlo“, a nije realno bilo pokrića za to, znam da je bilo i visokih igračkih ugovora i svi su tu tražili nešto svoje, neki svoj dio kolača i dogodilo se to što se dogodilo. Šteta zbog toga, ja sam siguran da se klub vodio na zdrav i prirodan način, da bi Zagreb danas bio rame uz rame Ciboni, Zadru, Splitu…”
Put te nakon toga odveo u inozemstvo?
“Kratko sam održavao formu u Rudešu i Zapruđu, a onda je uslijedio poziv iz Rumunjske. I tu sam bio suočen sa puno ismijavanja, znaš ono, „Kuda ćeš tamo, kakva se košarka igra u Rumunjskoj?“ i slične predrasude, no kada sam došao tamo, sve je bilo potpuno suprotno. Iako sam bio tamo samo četiri mjeseca, mogu reći da je liga bila odlična, plaća u dan, kvalitetni igrači, država je stala iz većine njihovih ideja i projekata i stvarno je bilo dobro tamo. Nakon toga bio sam u Slovačkoj, gdje sam također imao jednu odličnu sezonu, kao i kasnije u Austriji te onda u Švicarskoj.”
Znači imaš lijepe uspomene iz tih dana…
“Mogu stvarno reći da su sezone u Bratislavi i Austriji bile vrhunske. Kako sa financijske strane, tako i kada pričamo o uvjetima. Tamo sam imao sve, odličan stan, primanja, uvjete za treniranje, dvoranu na raspolaganju cijeli dan, uvjeti za treniranje bili su vrhunski, ako bi uspoređivao sa Hrvatskom, eventualno Cedevita može sa uvjetima koje nudi svojim igračima, ići u isti koš sa njima. Jedno sjajno životno iskustvo.”
Uslijedili su tada pozivi iz Gorice, obitelj se planirala proširiti i vratio si se doma…
“Dugo su me u Goricu zvali tada Papac i Mašić, zatim i trener Sesar, predsjednik kluba, prezentirali mi jedan zdrav projekt, a i u tom trenutku obitelj se širila te sam donio odluku da želim biti bliže njima i da se vraćam doma.”
Suradnja u Gorici nije dugo trajala, tek jednu sezonu, a haklovi u Trnskom su donijeli poziv Bosca…
“Kako sam često tamo haklao, uslijedio je poziv Gorana Perića da se pridružim Boscu, gdje mi je i ponuđeno da se bavim trenerskim poslom, što mi se odmah na prvu svidjelo i tako je krenula priča sa njima. Paralelno sam igrao za prvu momčad te se posvetio trenerskoj školi i tu sam uplovio i u te vode.”
Pa možda je i logično da se nakon takve karijere i svega što si prošao, uhvatiš trenerskog posla, kako bi prenio bar dio svoje karijere na mlade.
“Moram priznati da sam polako osjećao i umor od igranja, a i jednostavno nisam nikada volio sjediti na dvije stolice, jer to jednostavno ne dopušta da se jednom poslu posvetiš u potpunosti, sa stopostotnom predanošću.”
Jesi li na početku svoje trenerske karijere imao nekog idola, nekog koga si možda kopirao ili volio gledati?
“Gle, kao i većini sa ovih prostora, Željko Obradović je taj trener od kojeg imaš najviše za naučiti. Mogu reći da sam u karijeri prošao puno toga, sa puno trenera i od svakog od njih sam nešto povukao, naučio i zapamtio. Osim toga, kako to i trenerski posao nalaže, moraš biti u korak sa vremenom i tehnologijom tako da se konstantno educiram, čitao sam knjige od legendarnih trenera Mikea Krzyzewskog, Gregga Popovicha, pohađao seminare i polako neke svoje ideje uvodio u treninge i utakmice. Iako, uvjerio sam se da neke metode mojih trenera u ono vrijeme prolaze i danas u nekim situacijama, tako da to iskustvo koje imam mi puno znači.”
Već na startu trenerskog posla u Boscu, sasvim neočekivano, sa kadetima si se okitio naslovom prvaka Hrvatske. Pričaj nam malo i o tome…
“Uh, to su stvarno bili posebni trenuci. Sjećam se kada sam došao za trenera, bilo je momaka koji su jedva znali trčati i vidjelo se odmah da je pred njima, a i preda mnom velik, rudarski posao. No, nisam htio odustati, iako od nas nitko nije tada ništa očekivao i to nam je možda malo i olakšalo posao. Imao sam sreću da sam u momčadi imao tada ekstra talenta, Luku Krajnovića, zatim Leona Šljivarića i Mihaela Tomića također, koji je bio bitan faktor u toj priči, svi su oni rasli iz utakmice u utakmicu. U osmini finala bili smo bolji od Zadra, velikog favorita i tu smo dobili krila. Dinamo je pao u četvrtfinalu dosta lako, onda u polufinalu smo dobili i Cedevitu, u tom trenutku i najvećeg favorita i onda na kraju, gradski obračun protiv Cibone. Gubili smo u trećoj četvrtini 19 razlike, no dečki su pokazali karakter, okrenuli smo sve i na kraju pobjedili. Drago mi je posebno što smo do tog naslova stigli radom i trudom, da nam nitko nije ništa poklonio i to je bila nagrada za vrhunski posao koji smo napravili kroz treninge.”
Nije bilo lako, rekao si da su neki igrači bili prilično u lošem stanju…
“Znaš ono, vodiš borbu sa terminima, oni su u školi, malo dolaze, malo ih nema, rijetko kada smo imali zajedničke treninge, onda bude uvijek nezadovoljnih, ne mogu svi igrati i tako…Ipak, pronašli smo neku koheziju, zajedništvo, igrači su se podredili ekipi, što se pokazalo kao presudno.”
Ove sezone, juniorskoj momčadi se ispriječio Zadar na putu na Final four…
“Oni su stvarno vrhunska momčad ove sezone, a mislim da je većini igrača iz te momčadi itekako pomoglo igranje za Jazine u Prvoj ligi, gdje su imali jake utakmice, no ne želim raditi velike drame oko toga.”
Bosco je poznat već godinama da u prvoj momčadi ima spoj mladih i iskusnih, što na kraju donosi određene rezultate i razvoj nekih igrača…
“Mislim da je velika stvar što se momčad nije previše mijenjala od tog ulaska u Premijer ligu pa je ta neka kemija ostala prisutna i dalje, uz naravno neku sitnu nadogradnju mladim igračima i onima koji su nam bili potrebni. Mislim da su mladi poput Krajnovića, Matića i Babića kroz ove dvije sezone sazrjeli, kliknuli su i sa trenerom Tomasom i tu je ključ svega. Stariji su uvijek tu kao produžena ruka treneru, a mladima velika podrška.”
Ti, a i još neki tvoji kolege treneri iz kluba ste dospjeli i do mladih reprezentacija, što također otkriva koliko dobar posao se radi u Boscu…
“Mislim da je jedan zdrav i ispravan put sve to donio, kao što sam ranije rekao, ne volim preskakanje stepenica, volim da sve ide svojim redom. Predan sam tom poslu sto posto, radim na sebi konstantno, kao i ostali treneri u klubu i netko je to prepoznao. Mene je recimo osobno pozvao Darko Kunce da se pridružim kadetskoj reprezentaciji, što je veliko priznanje za mene, ali i klub. Istim putem idu i ostali treneri iz kluba i netko je valjda prepoznao da se odlično radi kod nas. Veliku ulogu u svemu ovome odigrao je i predsjednik kluba, Goran Perić, koji je stao iza nas trenera i bio nam podrška da svoje vizije prebacimo na teren, odnosno na igrače…”
Vidi se to i na rezultatima…
“Naravno, ali i na sve više djece koja nam dolaze. Odlični rezultati svih kategorija dobra su pozivnica za sve, imamo dobru priču u klubu, prepoznao je to i savez i zato su nam treneri prisutni blizu reprezentacija. Edi Rački i Pavel Sovulj imaju također velike zasluge što se odlično radi u našim mlađim kategorijama. Digli smo nekoliko klinaca do te razine da su završili u mlađim reprezentativnim selekcijama, na što smo posebno ponosni.”
Bio si cijeli život playmaker, a Hrvatska je cijeli život imala ili ima, problem sa playmakerima. Mit ili stvarnost?
“Ma znaš šta, mislim da je to samo nekakav izgovor, ne krije se naš problem u playmakeru, mislim da je ipak malo šira slika pravih problema. Opet, mislim da i ta definicija playa nije baš ispravna ili se krivo tumači. Imali smo po meni neka nerealna očekivanja od svih playeva, a zapravo ti kad pogledaš da je došlo vrijeme da ti playa može igrati i igrač preko dva metra, nema više klasičnog playa. Realno, mi smo tu mogli koristiti i neke druge igrače, dok smo recimo neke potpuno krivo koristili. Tako da mislim da mi imamo puno veće probleme od tog famoznog playa…”
…kao recimo financiranje sporta općenito?
“Upravo to. Na samom smo dnu po izdvajanju novca za sport, što nas i dovodi do ovog što imamo. Djeca su nam pretila, bave se minimalno sportom, što i ne čudi, pa nisu roditelji više blesavi, radije će dati fokus na školu, nego na sport, košarku pogotovo. Kod nas je amaterizam prisutan na svim razinama, o plaćama trenera da i ne pričam, to je toliko jadno da me sramota o tome pričati. I onda kad pogledaš neke naše talentirane igrače, pitaš se kako smo ih napravili, s obzirom u kakvim uvjetima se radi. No, opet gotovo svake godine u svakoj generaciji izbacimo nekog ekstra talenta, od kojih nažalost mnogi odu van. Mislim da nas drže u svemu tome ljudi koji vole košarku, entuzijasti, koji nažalost ne mogu živjeti od košarke, ali ju žive.”
Da polako privedemo ovaj iscrpan razgovor u nekom vedrijem tonu, zamolit ću te da mi kažeš idealnu petorku bivših suigrača, a možeš ako želiš i sebe u nju ubaciti…
“Možemo onda ovako: na pleju Petar Babić, dvojka Mula, trojka Đuks (Kruno Simon), četvorka Ante Tomić i na peticu ću staviti dvojicu, Luku Žorića i Gordana Zadravca.”
Siguran sam, s obzirom gdje si sve igrao i sa koliko igrača dijelio svlačionicu, a i treća poluvremena, imaš nekog koga bi izdvojio onako kao kompletnu osobu, posebnu na neki način, zabavnu i koga ćeš pamtiti cijeli život. Nisam ni završio misao, Pero je već izbacio ime…
“Dževad Alihodžić. Jedna krema društva, poseban lik i dao bi mu pehar za sve!”
I za kraj, što je prelomilo u Peri Babiću da patike zamijeni cipelama?
“Trenerski posao me usmjerio da donesem tu odluku. Da se nisam okrenuo tom poslu, vjerojatno bi igrao kao Štemb (Siniša Štemberger) još sto godina. Želim se sto posto posvetiti tome, a na neki način biti i fer prema igračima, ali i trenerima.”
Pero, hvala ti na velikom odvojenom vremenu, hvala ti na svim košarkaškim prezentacijama, hvala ti na odličnoj suradnji, koja će se nadam se nastaviti i u budućnosti i želim ti puno sreće u trenerskom poslu!