Sjajna priča Tomislava Galina o igraču koji je obilježio početak ove sezone, Luki Božiću.
Kasna jesen je, tmurno vrijeme nad borovom šumom koja mijenja svoje boje nadvilo se nad park. Usred te šume nalazi se staro, izlizano košarkaško igralište koje je i na svoj najbolji dan više priličilo kao klizalište nego teren za košarku. Brojno lišće, iglice, vlaga i magla su samo dodatno otežavali uvjete za igru. Bilo je oko 22 sata, kasna jesenja noć, a mladi autor ove priče je imao dovoljno entuzijazma u sebi da se s loptom u rukama zaputi ka košu. Ondje, neki mladić kojeg prvi put vidim u životu, klinac reklo bi se. S metlom u rukama mete svaki centimetar igrališta kako bi ga donekle očistio kako bi imao ne dobre, nego ne tako loše uvjete za treniranje. Lokve vode koje su bile oko centra su isušile od silnog udaranja lopte u njih, a mrežica koja je napola visila s obruča je u potpunosti spala od neumornog šutiranja. Sa starom, istrošenom loptom bi tako radio vježbe šutiranja i driblanja. I tako iz dana u dan bez obzira na godišnje doba i na uvjete ispod otvorenog neba. Jedina tri potrebna rekvizita su mu bili lopta, metla i eventualno lopata za snijeg. Godine su prolazile, a radna etika mu je bivala sve veća. Park je u međuvremenu dobio i sprave za vježbanje pa je veći dio svog dana provodio u toj kultnoj park šumi Borik. Red treniranja s loptom, potom vježbe snage, a kad je mrtav umoran, još malo treninga. Za razliku od većine djece njegovih godina koji su izlazili i iskušavali čari alkohola, on bi subotnje večeri provodio na košu kako bi uz treninge u lokalnom klubu još dodatno radio na sebi.
Premotajmo u budućnost. Vrući ljetni dan, isti taj klinac radi vježbe kontrole lopte po sredini igrališta. Samo što više nije klinac i sada dobro moram podići glavu kako bi vidio tko je ispred mene. Više mu nije potrebna metla jer je igralište dobilo potrebnu novu podlogu za igru. Ja ovoga puta jako dobro znam tko je to, a za pola godine će i ostatak Hrvatske. Za tri dana će biti četiri godine otkako je 2018. godine Luka Božić demolirao Partizan usred Beograda. Dugo vremena se tako nešto nije vidjelo. Bilo je mnogo upitnika nad njegovom glavom te onih dežurnih dušobrižnika koji bi našli manu i u najboljim igračima. No tog dana je Luka glasno i jasno svima dao do znanja da je stigao i ne namjerava stati. Taj neumoran duh, rad, volja, htijenje, žar za pobjedom. To su one sitnice koje ne možete naučiti, to imate ili nemate. Upravo su to razlozi zašto je došao do ove razine i zašto gazi sve pred sobom. Mnoge je zatekao igrama u svojoj premijernoj sezoni u Zadru, ali ne i mene. Samo je potvrdio ono što sam vidio uživo svakog dana.
Njegova ljubav prema igri ga je vjerojatno nosila u nekim težim vremenima koja su bila ispred njega. Onaj idući korak koji je napravio i koji je bio sasvim logičan je rezultirao katastrofalnim posljedicama. Nakon neuspješne epizode u Budućnosti, gubi mu se trag te su isti ovi mediji koji ga sad hvale na sva usta odlučili zaboraviti ga. Luka ne bi bio Luka da samo tako odustane i okrene leđa onome za što je toliko radio kroz život. Oslonio se na ono što najbolje zna, trening. Odlučio je biti još marljiviji, ustrajniji, znao je svoju vrijednost. Nažalost drugi to nisu tako vidjeli i uslijedila je sezona dokazivanja u Širokom gdje se očito vidjelo da je igrač koji kvalitetom ne pripada u tu ligu. Nakon što je ponovo svijetu pokazao tko je i što je uslijedio je povratak na mjesto koje ga je lansiralo u orbitu, Zadar. Prozvan Bjelovarskim kiborgom, Luka se vratio u još boljoj verziji. Onaj toliko osporavani šut za tri poena, ne zbog efikasnosti nego zbog estetike je konačno na mjestu. Mnogi su mu pokušali mijenjati mehaniku šuta što je napravilo samo kontraefekt. Danas, u suradnji s trenerom koji zna što ima u rukama, Luka dominira nad konkurencijom. Šuterski, razigravački, obrambeno i skakački. Pokriva svaki dio terena kao nekoć s metlom te ne izlazi iz igre.
Sada su svi na njegovoj strani i pitaju se gdje je tu struka? Gdje je poziv u reprezentaciju? Ista ta struka skupa s medijima je gledala blamaže protiv razno raznih nižerazrednih ekipa i apsolutno ga se nitko nije sjetio. On je u tišini marljivo radio i čekao svoju priliku da se po tko zna koji put dokaže svijetu. Nikada nije imao neke povlastice, agente koji bi ga gurali, sve što je ostvario može zahvaliti samo sebi i svom trudu. U srpnju 2011. godine bio je članom selekcije U19 koja je igrala finale SP protiv Amerike. S jedne strane Božić, Slavica i Zubac, a s druge strane neki tamo Tatum, Brunson i Giles. Toga se danas rijetki sjećaju, ali to je bio izniman uspjeh i falio je jedan mali koračić do velike pobjede. Prvo je minutu prije kraja ubacio jako važnu tricu za povratak u egal, a potom je na -1 dobio odriješene ruke da napadne i izbori pobjedu. Možete pogoditi, iznudio je prekršaj. Zabio je samo jedno i tako dao priliku Amerikancima da izbore pobjedu u produžetku što su na kraju i napravili. Većinu mladih igrača bi tako nešto obilježilo zauvijek, ali ne i njega. Isto to ljeto je svaki dan bio na liniji slobodnih bacanja i gađao do besvijesti. Tada sam znao da bez obzira na to što mu se događalo kroz karijeru, naći će način da ispliva. Mentalna snaga i općenito mentalni aspekt u sportu je iznimno podcijenjen, a on je tu iznimno jak. Osim što je fizički izuzetno moćan, u glavi je još jači.
Zato ni trenutka nisam brinuo jer sam znao da će se vratiti još bolji. Nakon odigrana četiri kola ABA lige, Zadar ima tri pobjede. Ne umanjujući doprinos nj suigrača, Luka na svojim leđima vuče Zadrane prema vrhu, a pritom ruši rekorde lige. Zabija lakoćom unatoč tome što većinu poena generira iz reketa uz kontakt. Razigrava, skače, radi sve one prave poteze koji bi igrač tog kalibra trebao. Da kažem klišej, odigrava akcije koje mora i treba odigrati. Nema trunke sebičnosti u sebi i zato je užitak dijeliti teren s njim.
Osobno sam imao tu sreću odigrati pokoji hakl u istoj ekipi s njim još u danima kada je bio dosta manjih dimenzija no danas. I tada je talent bio neprikosnoven te je lakoćom dominirao nad mnogo starijom konkurencijom. Zato sam htio napisati nešto iz ugla nekog tko je imao malo bolji uvid u njegov trnoviti put do grada košarke. Koračati dvoranom koje nosi ime Krešimira Ćosića je privilegija sama po sebi, a biti najboljim igračem te momčadi je veliko dostignuće. Ne mogu biti previše objektivan ovdje, ali nitko to niti ne traži od mene. Kada gledate nekoga kako raste kao igrač i kao osoba teško je razlučiti emocije.
Kasna jesen je, tmurno vrijeme nad borovom šumom koja mijenja svoje boje nadvilo se nad park. Igralište je nikad ljepše. Boje novog terena se divno uklapaju s bojama jeseni. Hladan zrak u kombinaciji s maglom je obgrlio teren te se samo on vidi pod svijetlima reflektora. Sada već malo stariji autor ovog teksta, ali s jednakom dozom entuzijazma dolazi s loptom u rukama. Ondje, mir i tišina. Nema one metle koja je stajala kraj konstrukcije u slučaju nužde. Nema onog klinca koji bi bio tamo kad god bi došao. Nakon nekog vremena žurim doma pred mali ekran jer taj nekoć klinac ima utakmicu koju ne smijem i ne želim propustiti. Iznova vidim sve one kvalitete koje sam vidio prije desetak godina i zbog kojih sam uvijek bio veliki navijač. Taj klinac sada dominira na svakom parketu u regiji, a pitanje je vremena kada to bude i šire. Preko trnja do zvijezda je poslovica koja se često s nekom lakoćom koristi u svijetu sporta. No u njegovom primjeru ona jako dobro služi svrsi. Nakon godina i godina odricanja, mukotrpnog rada i treniranja, Luka konačno dobiva priznanja koja je davnih dana zaslužio.
