Sara se vratila pisanju sa jednim novim osvrtom na prehrambene navike.
Jesi na ljetovanju? Ako jesi, možeš mi preporučit’ neku lokaciju, samo pripazi da ima dobru prehrambenu ponudu jer ima nas koji smo predani 365 dana u godini. Ne moraš biti kao i mi. Barem, ako nemaš dovoljno visoke ciljeve.
Dobro, mijenjaju li se ti ciljevi ljeti? Modelira li ih +35° stupnjeva u hladu u kapljicu znoja na koju zaboraviš čim skočiš u more ili prežive i najvišu termičku obradu? To su ti vanjski faktori koji znače sinonim za reprogramiranje onih NBA tijela koje klinci gledaju s divljenjem svaku večer prije nego se odluče početi trenirati košarku. Šteta što ih je kod nas sve manje i manje. Možda i zbog činjenice da nemaju dovoljnu količinu pravih primjera. E sada, dok se tamo preko oceana nešto izgrađuje, na domaćem parketu (preciznije, izvan njega) kreće sezona bureka, koje čašice alkohola više u lokalnom klubu i rekreativnog teretana-izleta.
Kod nas je ‘off-season’ često sinonim za prehrambeni raspad sistema i pauzu za zaborav. Čak i onih većinski malih koraka koji su ionako na jedvite jade napravljeni. No, pravi problem nije samo u onome što jedeš (ili ne jedeš), nego u onome kako razmišljaš o sebi. Ili još gore – kako malo razmišljaš o sebi.
„Pa nije da idem u NBA pa da pazim što jedem, što će to nama?“ – narativ no. 1 u svlačionicama bez utemeljenog značaja za tebe osobno pa i za tvoj kolektiv. Znaš kakav dojam ostavljaš nakon ove rečenice? Reći ću ti ja – igrača čija psihologija zna da neće „daleko dogurati“. Ako ćemo objektivno, svaka akcija ima uzrok. Uzrok tvog zanemarivanja onoga što ti i logika potvrđuje je u nedostatku ambicije. Možemo mi to upakirati u koji god celofan tebi više odgovara, ali to ti je prava istina. Naravno da će slabiji rezultati biti posljedica tvog polovičnog truda. Ali nisu to, ekipa moja, bilo kakvi rezultati. Nažalost, to su oni rezultati koji idu na ruku svima onima koji kažu da „nemaš dovoljno potencijala“.
Idemo sad ovo još malo raščlaniti. Znači, imamo tu jednu stranu koja čini elitu i drugu koja je ne čini. Nemoj da te zavara ova riječ „elita“. Ne govorim ja tu o tome koliko tko teške ugovore ima. Pričamo o domaćoj košarci, držimo se realnosti. Elita su oni koji koriste slobodno vrijeme za mikro-napredak, a ne za makro-odmor. Dobar stari „sve četiri u zrak“ mindset. Bog ga blagoslovio, ha? Bez sustavne podrške, ljetna prehrana postaje refleks domaćeg mentaliteta: „Od priprema ćemo.“ A štetu do tada možemo skupljat’ na lopate. Je li ono „treba mi par tjedana da uđem u ritam“ stvarno ispadanje iz tzv. ritma ili je odbacivanje vraćeno u obliku grčeva, sporog oporavka, koje kile više i pada izdržljivosti?
Da, pravilna prehrana košta. Nisam ja došla pričat’ ti ovdje bajke (znamo se dugo i uvijek smo bili međusobno iskreni). Ali, ne možeš me uvjeriti u to da je uvijek stvar novaca jer često je stvar prioriteta. Ne procjenjujem ja s tim tvoj statusni simbol, niti ti ocjenjujem talent za estetiku. Pravilna prehrana nema etiketu. Zahtijeva dosljednost i uvjerenje da imaš zašto to raditi. Činjenica da ti jedeš burek iz pekare u 2 ujutro ne govori meni puno o tvojim financijama, ali mi itekako govori o strukturi bez vodstva. Vodstva koje nije izabrano. Ne od strane kluba, već od strane tebe. I u situacijama kada se moglo.
To što većina trenera neće progovoriti na treningu o ovome je problem. Ne toliko problem koji utječe na tvoj napredak, ali definitivno nešto što potvrđuje nedostatak sustava koji bi takve teme podržao i u krajnjem slučaju – realizirao. Nema razgovora o prehrani u omladinskim pogonima, seniorskim svlačionicama, a niti u reprezentaciji. Nutricionisti su luksuz, sustavna edukacija o prehrani ne postoji.
Ako ćemo cijeli segment razvoja igrača (koji je puno više od pukog treninga) prepustiti entropiji i osobnim YouTube videima, nećemo daleko. Bez vođenja, ni najbolja volja ne traje dugo. Puno je lakše vratiti se ustaljenim navikama iz djetinjstva, nego samoinicijativno razbijati mitove o „carb-loadingu“ ili proteinima koji „grade mišić dok spavaš“.
Ako ti misliš da ne vrijedi posvetiti se svakom sportskom aspektu pojedinačno, nećeš nikada biti profesionalac. Mnogi nikada nisu razvili svijest o vlastitom potencijalu, ne zato što su loši, već zato što nikada nisu tretirali vlastito tijelo kao nešto vrijedno ulaganja. Izbor dobrih namirnica nije samo osiguranje dostupnog goriva, to je znak mentaliteta. A to, ili imaš – ili nemaš. Veliki igrači prvo krenu razmišljati kao profesionalci, a tek onda trenirati i jesti kao takvi.
Sumarno, u domaćem sustavu prehrana je još uvijek luksuz, mit ili briga za „ove koji će daleko dogurati“. No, činjenica je da dok se ti ne vidiš kao netko vrijedan vlastitog fokusa, nećeš ni igrati kao netko vrijedan pažnje. Hrana možda nije ključ za Euroligu, ali je sigurna prepreka na putu prema bilo čemu ozbiljnijem. I da se razumijemo, burek u 2 ujutro ne znači kraj karijere, ali svakodnevno ponavljanje tog izbora možda i znači.