KOD

Rođendanski intervju: Goran Vidaković

Naš dragi glavni urednik, Goran Vidaković, gost je novog intervjua. U sklopu našeg rođendana odlučili smo vas pobliže upoznati s malom ekipom Sportskog Koda, a ovo su Goranova pitanja i odgovori:

Gorane, za početak nam malo ispričaj o svojim početcima u sportskom novinarstvu.

Za početak moram reći da se to kod mene razvilo još u osnovnoj školi, kada sam kod kuće vodio neke svoje lige, svoja natjecanja, u svojim nekim bilježnicama, a sve je to bio utjecaj svakodnevnog čitanja i odrastanja na Sportskim novostima, koje su u našoj kući bile obavezno, svakodnevno štivo. E sad, što se tiče nekog ozbiljnijeg rada, krenuo sam u te vode negdje krajem ljeta 2017. godine i to je bilo jednog manjeg intenziteta, na jednom domaćem portalu. Sve je u biti kulminiralo godinu dana kasnije, kada sam se odlučio pokrenuti svoj portal i tu je krenulo brutalno bavljenje tim poslom, ako uzmemo u obzir koliko stvari je odrađeno do sada. Zato sam i koristio tu riječ brutalno, jer kad napišeš oko dvije i pol tisuće tekstova u manje od tri godine, ta je riječ po meni potpuno ispravna.

Kako si zamišljao svoju budućnost na startu ovog projekta i jesi li ispunio svoje ciljeve?

Pa u biti krenuo sam u to sa jednim velikim upitnikom i ne puno iskustva u samostalnom vođenju nekog takvog projekta. Ipak, imao sam puno ideja i zamisli kako to sve provesti, no uvijek ostaviš prostora da možda nešto i neće ići kako ti zamisliš i želiš. Mislim da je meni i cijeloj ekipi dobro došlo što je na početku našeg rada krenulo Svjetsko prvenstvo u nogometu u Rusiji pa smo imali svakodnevnog materijala i mislim da smo tu nekako ušli u srž svega, a kasnije je to sve postajalo rutina i svakodnevica. Olakotna okolnost je bila ta što se složila super ekipa, koja je imala iskustvo u pisanju pa nismo trošili puno vremena za uhodavanje, ostale su nam samo neke nijanse za definirati. Zamisao je bila da se intenzivno prate nogomet i košarka, ali sam sa vremenom odustao od nogometa, s obzirom da sam i sam igrao košarku i to mi je nekako prirodnije, iako je nogomet definitivno moja druga ljubav. Ipak, konkurencija praćenja nogometa je puno veća i jednostavno sam odustao od toga, jer sam shvatio da je previše provedenog vremena uzaludno i okrenuo se potpuno košarci. Da sam ispravno odlučio, bila mi je i potvrda kolega sa portala pa smo se nakon nekog vremena odlučili zajedno da se bacamo samo na košarku, što se kasnije pokazalo kao pun pogodak.

Što se tiče ciljeva, njih nisam imao iskreno previše. Plan je bio ići polako pa što vrijeme donese, jer mi zapravo u ovom poslu ovisimo o tome kako će publika reagirati, a to nikada ne možeš znati. Mislim da smo svi skupa uspjeli pridobiti određenu publiku sa nekim novim stvarima koje smo uveli, a i načinom pisanja, koji nije strogo ozbiljan, nego je na neki način ležeran i iskren, što je po meni dosta bitno. Da mi je netko tada u počecima rekao da ćemo danas doći do ove razine, mislim da bih ga gledao u čudu. Tako da ako sada podvućem crtu, apsolutno sam zadovoljan do sada odrađenim.

Je li bilo trenutaka kada bi pomislio da ti je svega dosta i da ćeš jednostavno prekinuti se baviti novinarstvom?

Iskreno da, ali u minimalnom postotku. To je znalo možda biti u nekim trenucima kada bi me uhvatio nekakav umor od svega, jer uz primaran posao koji imam svaki dan i dvoje male djece kod kuće, takvih situacija bude, no na sreću, to ipak nije rezultiralo nikakvim gašenjem ili odustajanjem. Mišljenja sam da je najlakše odustati, no nisam takav tip, jer mislim da je to linija manjeg otpora, ali ako voliš to što radiš i uživaš u tome, onda to ne treba pustiti. Bude trenutaka da je mi je puna kapa svega, no hvala Bogu, nije došlo do te točke da bih digao ruke od svega, jer još uvijek, prije svega, uživam u tome što radim, a mislim da je to najbitnije.

Naš portal kada je pokrenut brojao je više urednika, a ipak smo najveći rast i uspjeh ostvarili kada smo ostali na “samo” tri novinara, odnosno dva uz tebe kao glavnog urednika. Kako to objašnjavaš?

Da, bilo nas je u jednom trenutku čak šest, no s vremenom se taj broj smanjio, iz razno raznih razloga. Iako, moram se zahvaliti i ekipi koja je otišla. Matej Kuna, moj bivši suigrač iz igračkih dana, nam se pridružio na početku i imao je velike planove i ideje, no obiteljske i poslovne obaveze bile su jače i on se morao povući. Tomo Galin je bio prvi koji nam se sam javio sa željom da se pridruži našem timu, čovjek je imao super kolumne i vidjelo se već na prvu da je potpuno u košarci. Većinom je bio vezan za NBA te je tu rasturao i moram ovo reći, njegove sam tekstove najmanje kontrolirao i ispravljao, jer sam već na prvu shvatio da ima potencijala i da čovjek jednostavno zna što radi. Netko je to prepoznao te mu pružio nešto više i Tomo je otišao, no drago mi je zbog njega ako je njegova odluka bila dobra za njega. Vincent Šepić je bio od početka sa nama, no neke glazbene vode, a sad i koliko vidim radijsko-voditeljske su prevladale te nas je i on napustio, ali hvala mu za sve što je odradio. E sad, zašto smo rasli u tom periodu kada nas je bilo manje? Teško i lako pitanje. Mislim da smo u tim trenucima krenuli sa nekim novim idejama ili ono što se kaže, našli smo se u pravo vrijeme na pravom mjestu. Ipak, mislim da je bilo presudno to što smo počeli sa vremenom kvalitetno raditi i bilo je pitanje vremena kada će to netko prepoznati. Mislim da su nam rubrike Premijerka i Prvašići donijele puno toga dobroga, jer ne znam da je netko osim nas tako detaljno pratio ta dva natjecanja i to iz kola u kolo, ali nije samo to bilo presudno da nas “digne”. To je samo dio onog što nam je donijelo rast, a o Josipinoj ideji o LEKSIKONU možemo samo u superlativima pričati. Proći 100 igrača bez da smo se uznojili je fenomen, no više od toga me veseli odaziv gotovo svih igrača koje smo kontaktirali i to je meni kao vašem šefu veliki plus i znak da svi skupa odlično radimo. Nako toga se nadovezao i FLASHBACK sa bivšim košarkašima, sada i INSTAGRAM LIVE-ovi i sve je to zaslužno za velike brojke koje nam se događaju u pozadini. No, ne bi htio ovime što sam rekao da ispadne da su kolege koje su bile sa nama nešto krivo radile, dapače, no jednostavno probijali smo se dugo, trebalo je vremena i neke su se stvari poklopile sada, kada smo u smanjenoj rotaciji i to je tako…

Roditelj si i dvoje djece, kako te obaveze ukomponiraš skupa s portalom?

Uh, prilično teško. Gle, ja volim reći da je dobra organizacija pola posla za sve pa tako i za ovo. Imam sreće na neki način što imam tolerantnu suprugu koja uskače u svakom trenutku kada je ovaj posao u pitanju i koja mi je velika podrška u svemu ovome, a i moram priznati da su klinci već navikli na ovo što radim pa tako često imam i od starijeg sina Jone veliku pomoć, koliko god to čudno zvučalo. Pogotovo kada je taj Leksikon bio aktualan, on je uživao i tome čitajući odgovore mojih sugovornika. U radnom sam odnosu svaki dan od 7 do 15 sati, popodne provodim vrijeme sa njima i suprugom, tako da većinu posla odrađujem u večernjim satima, kada oni spavaju i kada imam neki svoj mir. Dosta toga, što se može, pripremim navečer za ujutro i onda se to sve tempira, no da nije lako, nije, ali kažem, uz dobru volju i organizaciju sve može biti u redu. No, ne smijem zaboraviti niti vas, koji ste tu kad god meni zapne, uskačete i pomažete, a to i je bit kolektiva i suradnje.

Možeš li iz svog iskustva dati koji savjet mladim ljudima koji tek ulaze u svijet novinarstva?

Gle, teško je meni kao jednom polu novinaru, kako je sebe volim nazvati, dijeliti neke savjete, ali ako već moram, rekao bih im da budu svoji u pisanju, naravno ako je to moguće. Ukoliko to vole i žele raditi onda tu ne bi trebalo biti problema sa strašću, jer ona je tu bitna, taj posao se jednostavno mora voljeti. I moraš imati tu neku žicu, ja to tako volim reći, za pisanje i općenito za taj posao. On u nekoj stvarnosti može biti toliko zanimljiv i uzbudljiv, što se pretvara kasnije u zabavu na neki način. I jednostavno tako ga treba i shvaćati. Ako pričamo o sportskom novinarstvu…jer, ajmo bit realni, šta više treba u životu jednog mladog početnika novinara, nego da pohodi sportske događaje, gleda ih uživo i piše o njima?! Meni je to vrh osobno. Početak će sigurno biti težak, dok ne nađeš neko svoje mjesto pod suncem, to je neminovno. Događat će se i situacije da te nitko ne pozna, pita se tko si ti, ne čitaju ti se članci, nećeš uvijek pogodit temu i slično, no ako to voliš i želiš, odustajanja nema. Za sve treba vremena pa tako i za to.

Jesi li zadovoljan svojom ekipom na portalu ili bi ju volio dodatno proširiti?

Jesam apsolutno. Uvijek to može bolje, no imam potpuno razumijevanje za sve vaše obaveze, znam da vi imate i za moje, tako da mislim da je to najbitnije. Već eto dosta vremena funkcioniramo sasvim u redu, ako uzmem u obzir u kojim se životnim situacijama nalazimo svi troje. Što se tiče proširivanja, uvijek sam za, pogotovo kvalitetnim kadrom, ali moram biti i iskren kada je to u pitanju. Osobno ne bih uzimao nekog novog samo da popunimo rupu i kažemo da nas ima 4 ili 5. To mi nije cilj. Ako će nas troje obavljati sve kvalitetno i na vrijeme, neka nas ostane troje. S druge strane, ako odlučimo da nam netko stvarno treba i daj taj netko može pridonijeti, onda sjedamo za stol odmah i razgovaramo. I po tom pitanju sam sigurno oštar, prije svega ponukan nekim lošim iskustvima iz prošlosti. Prije kvaliteta nego kvantiteta. No, nadam se da ćemo u budućnosti i dobiti pokoje pojačanje…

Što bi rekao da ti je pomoglo u pisanju?

Pa rekao sam na početku, mislim da je presudnu ulogu odigralo to što sam u ranoj mladosti gotovo svaki dan upijao sve iz Sportskih novosti i to me oduvijek zanimalo. Pored toga, sport je u našoj kući većinom bio glavna tema pa sam tako i ja završio u košarkaškim vodama, a iz toga se onda i dodatno nadogradila ljubav prema pisanju, jer sam pratio puno sportova, znao sve igrače, rezultate i mislim da je to bio okidač da se počnem baviti tim poslom. Jednostavno, rano sam se pronašao u tom filmu i onda kada sam dobio priliku i službeno, mojoj sreći nije bilo kraja. Mogu reći da sada uživam svakog dana, u svakom članku, u svakoj rubrici, intervjuu i svemu što ovdje radimo.

Kada pogledaš svoje stare članke i one najnovije, kako bi usporedio promjenu u stilu pisanja u odnosu na to vrijeme?

Ja sam stava da čovjek uči dok je živ i da kod svakog ima uvijek prostora za napredak i da se nadogradi postojeće znanje. Tako je i u ovom slučaju. Početak je možda bio u nekom grču, nisam bio toliko možda iskren i rekao točno ono što mislim, prije svega mislim tu na period dok sam bio na drugom portalu. Onda se to sve nekako promijenilo kada sam pokrenuo Sportski kod, jer više nisam morao toliko paziti što ću napisati i kako ću izraziti svoje mišljenje. Ne mislim da sada mogu nekoga vrijeđati, da me se ne shvati krivo, to ni nije moj stil, nego jednostavno ako hoću napisati u tekstu “jebiga”, da ću to napisati i da me zbog toga nitko neće prozivati. Naravno, sve to u nekom normalnom kontekstu. Mislim da se ta promjena dogodila u tom trenutku, kada sam se osamostalio, no kažem, neko novo okruženje i neke nove situacije probude u čovjeku nešto novo, tako i u pisanju.

Za kraj, tvoja poruka našim čitateljima…

Hvala vam svima koji nas čitate i pratite, koji komentirate, šaljete nam poruke, prijedloge i svima koji na bilo koji način sudjelujete u našem razvoju. Bez vas sve ovo ne bi imalo smisla. Nastavite nas pratiti i dalje, jer novih ideja imamo dosta i nećemo vas razočarati.

Podijeli s prijateljima

Share on facebook
Share on whatsapp
Share on google
Share on twitter
Share on pinterest
Share on skype