Roko Prkačin mladić je za kojeg ćete svi još puno puta čuti, gledati ga i čitati o njemu. Iako mu je tek 16 godina i neki su tek nakon zlata na EP u Novom Sadu prije četiri dana zapravo upoznali ovog momka, njegovo vrijeme tek dolazi i ukoliko nastavi ovako trenirati i raditi, pred njim je velika karijera. Dječak koji svojim izgledom i nekim potezima jako podsjeća na svog oca, Nikšu, bivšeg košarkaša i reprezentativca. Na netom završenom EP u Srbiji, Roko je vodio našu reprezentaciju do zlata, naravno uz pomoć svih suigrača, koji su zajedno zaslužni za ovaj odličan rezultat. Na kraju je Roko zasluženo ponio titulu najboljeg igrača prvenstva i izabran je u najbolju petorku tunira, u koju je izabran i njegov suigrač Boris Tišma. Još pod dojmom, pomalo umoran, ali ponosan na sve uspjehe sa EP, Roko je ipak odvojio vremena za naš portal.
Prije svega, čestitke na osvojenom zlatu. Veliki uspjeh za vas, a i za našu košarku, jer ste nakon srebra U20 reprezentacije donijeli još jednu medalju u Hrvatsku, pamtit ćemo ovo ljeto.
Sigurno je da je jedno veliko ljeto iza nas svih. Kako nas, tako i mlade reprezentacije, a njihova srebrna medalja bila je i nama dodatan motiv da pokušamo napraviti nešto veliko, što smo u konačnici napravili i podarili našoj zemlji dvije velike medalje.
Pred početak prvenstva u Hrvatskoj se pričalo kako ste spremni na velike stvari, da ste jedna od najdarovitijih generacija u zadnje vrijeme.
Tako je. Mi i kada smo se okupili smo sami sebi postavili letvicu visoko i neka naša očekivanja su bila najveća. Svi smo došli na te pripreme sa ogromnim samopouzdanjem i naš jedini cilj od početka je bio samo zlato, no nismo se htjeli razbacivati velikim izjavama, nego smo šutili i naporno radili, što se na kraju pokazalo kao ispravan put, koji nas je doveo do vrha.
Imali ste dosta tešku skupinu u kojoj je bila Turska, Njemačka i Grčka, zatim ste u osmini finala imali Italiju, pa Litvu u četvrtfinalu i u polufinalu Francusku. Jedan protivnik teži od drugog, za razliku od Španjolske.
Je, imali smo najtežu skupinu. Onda nam se i dogodio taj poraz od Turske na otvaranju, iako smo vodili nekoliko minuta prije kraja desetak razlike, ali mali pad koncentracije koštao nas je. Nakon te utakmice razgovarali smo u svlačionici sa trenerom i međusobno, skupili se, digli glave gore i dobili ostatak utakmica. Možda nam je taj poraz sada na kraju i dobro došao da nas trzne i da se dodatno mobiliziramo.
O samom finalu ne treba trošiti puno riječi. Bila je to jedna predstava koje se ne bi postidili i puno stariji i iskusniji igrači od vas. Infarktna završnica, poen za poenom. Na kraju si odigrao glavnu ulogu i postigao ključna četiri poena. Kako je to sve izgledalo na terenu i klupi?
Pa osjetila se ta neka nervoza u zadnjim trenucima, jer smo gubili. Ja sam se iskreno stvarno osjećao smireno i vjerovao sam u ekipu i sebe da se možemo vratiti i to dobiti pa sam odlučio preuzeti odgovornost. Na kraju je eto ispalo odlično, sretan je Roko.
Kao momčad, ste odigrali jedan odličan turnir. Svi igrači koji su igrali dali su svoj doprinos, zato su i padale neke velike reprezentacije. Sve to ne bi bilo moguće da niste unutar sebe bili dobra klapa, a i izbornik Karakaš je u nekoliko navrata govorio kako “imate muda” za velike stvari.
Pokazali smo da smo odlična klapa, kako na terenu, tako van dvorane i u svlačionici, što jako puno znači. To što je izbornik rekao da smo pokazali muda je možda najveći pokazatelj kako smo disali, pogotovo što smo to pokazali u ključnim trenucima utakmica, a to nam se vratilo na najbolji mogući način.
Većina vas je 2002. godište, a već ste sada ispisali povijest. Što možemo onda tek očekivati u budućnosti od vas? Logično se nameće da se s godinama još razvijete i budete još bolji.
Istina, svi smo 2002. godište i nitko još ne zna što će biti s nama, koje su naše mogućnosti. Mi sada trebamo ovo proslaviti i dobro se odmoriti, a onda prije svega ostati pribrani, čvrsto na zemlji s dvije noge i nastaviti još žešće trenirati i raditi. Samo tako možemo do još većih uspjeha, u što uopće ne sumnjam, prilično je siguran Roko.
Ponio si titulu najboljeg igrača EP i izabran si u najbolju petorku cijelog prvenstva. Sigurno jedan ogroman poticaj za tvoju budućnost.
Definitivno. To je za mene jedan veliki poticaj da nastavim trenirati još jače i više, jer jedino tako mogu napredovati i usavršiti svoj talent. Želju i volju imam, ostaje mi samo rad, rad i rad.
Otac Nikša velika ti je potpora i najvatreniji navijač, sigurno i prvi kritičar. Sigurno je da je bio ključ tvog odlaska u košarku i onoga što si do sada postigao.
Je, tata je zaslužan za većinu stvari koja mi se dogodila i bez njega sigurno ne bi bio ovo što sam sada i ne bi napravio ništa da nije bilo njega, jer mi je sve ovo omogućio on i pripremio me za sve što me čeka u košarci. I ovim putem mu se zahvaljujem na tome.
Treniraš li saa ocem individualno?
Pa i ne, ali mi je pokazao puno toga, a ja onda to sam usavršavam kada god mogu, na trenizima i individualno. Mislim da je to najbolji put.
Kako izgleda jedan Rokov “radni dan”? Uspiješ li sve obaveze izvršiti?
Pa gotovo da mi je svaki dan isti. U školi sam do 14 sati, zatim na treningu do 17 i nakon toga još jedan trening u 20 sati. Poprično mi je ispunjen dan, ali ja uživam u tome jer radim ono što volim.
Kakav je tvoj status sada u Ciboni? Dogovorena je tvoja posudba u Rudeš, koji će igrati Prvu ligu i to bi za tebe trebala biti odlična prilika za stjecanje iskustva.
Dogovorena je ta posudba, s kojom sam apsoluto zadovoljan, jer smatram da za Premijer ligu ima još vremena. Želim ići stepenicu po stepenicu i nigdje ne žuriti, neka sve dođe u svoje vrijeme. Što se tiče Cibone, ove ću sezone igrati paralelno za Rudeš Prvu ligu i bitne utakmice za kadete i juniore Cibone, jer imam još pravo igrati u obje kategorije. Biti će tu dosta utakmica, što mi je sada najbitnije za moj razvoj i stjecanje iskustva.
Koga bi od trenera u svojoj karijeri izdvojio kao najzaslužnije za tvoje igre i napredak koji pokazuješ?
Trener kojem najviše dugujem i koji je najzaslužniji za moje dobre igre i napredak je Ante Samac, koji me vodi zadnje četiri godine i s njime provodim najviše vremena.
Kao mladi igrač sigurno pratiš NBA, Euroligu i sva ta velika igračka imena. Imaš li nekog uzora kojeg voliš pogledati ili bi htio biti kao on?
Nemam baš nekog izrazitog uzora, ali najviše volim igrače kao što su bili Kobe Bryant i naš Dražen Petrović. Prije svega jer su bili veliki radnici, koji su puno trenirali i tako postigli sve što su postigli u svojim karijerama. Smatram da se jedino tako može nešto postići u košarci.
https://twitter.com/twitter/statuses/1030908741892288512
Imaš li neki klub u kojem bi volio igrati jednog dana?
Nemam sada neki poseban klub za koji navijam i u kojem bi volio zaigrati jednog dana, ali kao i svi moji vršnjaci san mi je da jednog dana zaigram u NBA ligi, ali sve u svoje vrijeme.
I za kraj sam ti ostavio jedno roditeljsko pitanje. Kako je u školi? Da li se te sve košarkaške obaveze spojiti sa školom?
Trenutno sam učenik opće gimnazije u Zagrebu, završio sam prvi razred sa vrlo dobrim uspjehom, no što se tiče obaveza jako je teško to sve spojiti, ali za sada se dobro snalazim u tome i nadam se da će tako i ostati, zaključio je Roko.
Veliko hvala Roku za intervju, a cijela redakcija Sportskog KODA želi mu puno sreće i zdravlja u nastavku karijere.
