sportski sportski sportski sportski

KOD

Roko Ukić: “Duboko u sebi, još sam natjecatelj. Ako postoji i deset posto šansi za popeti se natrag gore, probat ću.”

Kapetan naše košarkaške reprezentacije, Roko Ukić, se u jednom tekstu na stranicama FIBA-e osvrnuo na svoj reprezentativni put. Potpuno iskreno i otvoreno. Toplo preporučamo da se uvalite u fotelju, odvojite koju minutu i pročitate. Ima dosta toga što možete naučiti iz ovog teksta…posebno ovi mlađi naraštaji, koji su se tek počeli baviti košarkom ili će to tek početi raditi u svojim životima.

“Što ti to opet treba?”

To je bilo pitanje. Moja obitelj, rođaci, bliski prijatelji, svi su oni reagirali na isti način. “Stvarno, što ti to opet treba”, i slične, najviše negativne – dobro ne najviše, ali više negativne nego pozitivne reakcije na moje vrijeme provedeno u hrvatskoj košarkaškoj reprezentaciji. I o hrvatskoj košarci općenito kroz posljednjih 25 godina.

Nažalost, košarka je za hrvatske navijače postala neka vrsta ispušnog ventila. Kad imaš vaterpolo, nogomet i rukomet kojima ide sjajno i koji donose medalje, čini se da nema razloga za ispucavanje frustracije gledajući te sportove, tamo sve ide u pravom smjeru. Zato ljudi nekako čekaju košarku da izgubimo još jednu tijesnu završnicu (a jesmo, više puta), pa da svi mogu biti negativni i ispuhati sve te frustracije.

Gledajte, svaka osoba oko mene je imala svoje razloge za biti skeptična. Imali su svoje razloge za pitati se zašto bi netko opet prolazio sve to s 35 godina!? Pogotovo kad prolazim kroz ono što se čini kao mirniji i opušteniji dio moje karijere. Pa i života.

No, duboko u sebi, još sam natjecatelj. Kako ja gledam na stvari, ako postoji i deset posto šansi za popeti se natrag gore, probat ću. Nepopravljivi optimist. I na kraju dana, volim košarku. Volim igrati košarku. Volim gledati košarku. Svatko tko ju može igrati je privilegiran. Stvar je u tome da u nekim drugim zemljama ne bi ni morao objašnjavati zašto još pokušavaš igrati, pomoći, popeti se gore i biti nepopravljivi optimist. Mislim, čisto sumnjam da je Manu Ginobili ikad trebao opravdavati zašto ŽELI uvijek igrati za Argentinu.

Tu smo mi Hrvati malo čudni, stvarno jesmo. Mi volimo igrače otpisivati vrlo rano. Volimo igrače koji imaju od 18 do 20 godina. Onda, ako ne učine iskorak, u očima javnosti ostaje samo jedna percepcija o tim igračima koja se najbolje može opisati stihovima benda Queens of the Stone Age“It’s all downhill from here.”

Nije se to dogodilo samo meni, SVAKI igrač prolazi isti put ako ne postane novi (ovdje ubaci Toni, Dražen, Dino, Krešo ili bilo koje ime velikog bivšeg hrvatskog igrača kojeg voliš). Tako to ide. I onda shvatiš da su LeBron James i Carmelo Anthony isto godište kao i ja, a da su u elitnoj tjelesnoj formi u kojoj je teško uočiti razliku u njihovom izgledu prije deset godina i danas. Zato ne vidim razlog zašto ne bih trebao igrati, naravno na nekoj svojoj razini kvalitete. Ne radim usporedbe, nema šanse. Svi mi djelujemo na nekim svojim levelima.

Zato sam počeo razmišljati o povratku u reprezentaciju. Misli mi odlutaju kad razmišljam o reprezentaciji i vrtim film unatrag sve do 2002. kad sam debitirao u makedonskom Ohridu u Kvalifikacijama za Eurobasket 2003. Izbornik Neven Spahija me ubacio u postavu sa 17 godina kako bih igrao u jednoj ludoj atmosferi protiv Petra Naumoskog i Vrbice Stefanova, dvije ikone europske košarke. Jedan od suigrača je tih dana bio vrlo nervozan jer mu se tijekom tog putovanja trebalo roditi dijete. Taj suigrač? Nikša Prkačin. To dijete? Roko Prkačin, moj trenutni suigrač u reprezentaciji. Ludo, zar ne?

Životni vijek jedne tek punoljetne osobe je prošao od te 2002. I da mi je netko tada rekao kako ću 18 godina kasnije opet biti u Kvalifikacijama za Eurobasket, ne bih mu vjerovao. Mislim, mislio bih da ću i u 2020. biti nekako vezan za košarku. Ali opet igrati Kvalifikacije? Ne bih mislio da je nešto takvo moguće. No drago mi je da je ispalo ovako. Drago mi je da i dalje imam volju i glad za natjecanjem, za dokazivanjem na parketu, za suprotstavljanjem novim europskim generacijama i za, kako se ispostavilo u zadnjem prozoru, za pobjeđivanjem.

Razmišljam o toj 2002… Koliko je stvari od tada moglo otići u drukčijem, boljem, pozitivnijem smjeru? Za mene osobno i za reprezentaciju? I to je sad dio motivacije za povratak. Nakon svih tih slomljenih srca koje smo pretrpjeli, nešto nam se mora i vratiti, zar ne? Naravno, sport je egzaktna stvar i ne postoji neki ogromni semafor gdje netko odozgo bilježi koliko puta smo uprskali ključne i tijesne utakmice pa da odluči da je vrijeme da nam nešto vrati natrag. No zakon velikih brojeva mora biti na našoj strani. Mora barem jednom ispasti dobro za nas.

Sjetite se samo te 2005. Bili smo jedan skok Marka Tomasa (preko ispružene noge španjolskog igrača) udaljeni od polufinala. Da, TE utakmice. Koja je postala YouTube senzacija iz potpuno krivih razloga. Tad sam imao 20 godina i igrao sam vrlo važne minute u eliminacijskoj utakmici Eurobasketa te sam odigrao vjerojatno i najbolje poluvrijeme svoje karijere. No, koga briga, izgubili smo.

Ili 2009. Vodimo 12 razlike na poluvremenu četvrtfinala protiv Slovenaca. Definitivno moj najbolji Eurobasket u karijeri, ali koga briga; bili smo za jedan posjed kratki do polufinala, opet.

Ili 2016. Predivno ljeto u kojem smo se plasirali na Olimpijske Igre u Riju gdje smo igrali sjajnu košarku… i u kojem smo opet ostali kratki za polufinale u još jednom porazu na jednu loptu.

Hrpa tih utakmica je mogla otići na našu stranu. Ponekad je nedostajalo sreće. Ponekad je nedostajalo kvalitete kod nas. Ponekad je kriv bio naš mentalitet. Ostali smo kratki, no daj, nema žaljenja. Nepopravljivi optimist, sjećate se? Stalno si mislim: “Ako imaš priliku učiniti nešto novo i veliko, zašto ne bi pokušao?”

Brate, kad zapišem sve te nesretne scenarije, moram reći da me ta 2016. najviše boli zato što smo stvarno igrali najbolju košarku. Bili smo toliko blizu da ispišemo povijest, da igramo polufinale Olimpijskih Igara. No tad smo izgubili od bolje momčadi jer je Srbija bila fenomenalna i završila je na postolju. Samo, nikad se nismo osjećali kao da smo bili toliko blizu. Igrali smo iznad nekih svojih mogućnosti i to je vjerojatno razlog zašto ta propuštena prilika toliko boli.

Nakon Rija sam bio na dnu, nisam vidio način povratka u normalu. Ne preuveličavam, stvarno se činilo kao da je 2016. bio kraj svijeta. Bilo kako bilo, prošle su četiri godine. Nova prilika je iza ugla i zašto ne bih bacio sve na tu kartu?

Na kraju krajeva, bio sam ponosan na način na koji smo Hrvatsku predstavili na tim Igrama. Nije to bilo nešto obično, predstavili smo svoju zemlju na pravi način. No nakon Eurobasketa 2017. su se pojavile neke potpuno drukčije emocije.

Svi su očekivali da će 2017. biti ta godina za Hrvatsku. Nakon Rija 2016., zašto ne? No raspali smo se u svakom mogućem pogledu i izgubili od Rusije u osmini finala. Kvragu, nismo samo izgubili, već nismo bili ni blizu svog izdanja iz 2016. ni na terenu ni van njega. To je neuspjeh svih nas. I nakon tog gaženja od Rusije, za Hrvatsku je zavladao mrak koji je trajao tri godine.

Bilo mi je dosta svega te sam bio razočaran nakon Istanbula, a povrh svega se pojavio famozni novi kvalifikacijski sustav s tim prozorima. Dosta stvari se dogodilo iza zatvorenih vrata i vjerojatno je najbolje da ljudi ne znaju za sve što se događalo. Nisam igrao za reprezentaciju, novi sustav nije pasao Hrvatskoj, nismo se kvalificirali na Svjetsko prvenstvo 2019. Zato i kažem da je “zavladao mrak.” Tada se uopće nisam vidio kao dio reprezentacije, ikada više. No vrijeme liječi sve rane. Trebala mi je ta pauza jer je igranje 2020. bilo kao i one 2002. te se činilo kao da se opet spremam debitirati za reprezentaciju.

A jednom kad te obuzme taj dobar osjećaj, onda se možeš sjetiti isključivo svih onih dobrih vremena u crveno-bijelom dresu. Slovenija 2013. Peking 2008. Brate, imali smo dobrih turnira u moje vrijeme. To je sažetak osjećaja koji imaš u reprezentaciji, doslovno svaka emocija je uvećana. Vjerojatno je tako u svakoj zemlji, ali mi se čini kao da je to istina pogotovo za Hrvatsku. Kad je dobro, onda je preuveličano dobro. Biti dio ekipe kad te pogodi takva emocija je nešto prelijepo i tu uspomenu uvijek nosiš sa sobom u svojoj glavi. Uvijek se nadaš da ćeš je proživjeti bar još jednom.

Sad je u reprezentaciji kompletno drukčije okruženje. Na neki način je kao i 2002., ali je ipak oprečno. Tad sam bio najmlađi igrač, sad sam daleko najstariji. Ne samo u svojoj ekipi, već i kad pogledam protivničke rostere također. Sad sam više kao nekakav mentor mlađim igračima i nikad nisam imao problem s prihvaćanjem te uloge. To radim i na klupskoj razini zadnjih pet-šest godina.

Momci koje trenutno imamo, oni koje je izabrao Veljko Mršić, oni te imenima neće zapanjiti i ne igraju za najveće europske klubove. Ali brate, dat će sve za reprezentaciju. Sa svima je zabavno družiti se, draga im je ta odgovornost koja dolazi uz igranje za Hrvatsku. Zato su i došli spremni za Kvalifikacije, psihički i fizički. Kad se stvari tako poslože onda ti rad s njima pruža zadovoljstvo. Vjerojatno je i to razlog što smo dobro startali s 2-0.

I cijela ta stvar s pobjedničkim početkom pa i mojom dobrom igrom u gostima u Nizozemskoj, sve skupa je izgledalo kao da sam bolji igrač nego prije. Ne mislim da je tako, moj vrhunac je daleko iza mene. No to ne znači da ne mogu ekipi pružiti još nešto i da ne mogu biti koristan na terenu.

Čudno je to kako sve to skupa ide u Hrvatskoj. Nakon jedne dobre utakmice me hrpa ljudi spominje kao najdražeg igrača, isto kao što su me otpisivali nakon što bih odigrao lošu partiju. Davno sam prošao sam taj ispit i znam koliko vrijedim. Nisam bolji igrač nego što sam bio jučer, niti sam lošiji, ne na uzorku jedne utakmice. To je i moj savjet za mlade igrače. Tako trebaš ocjenjivati svoje izvedbe, inače češ se naći u mentalnoj silaznoj spirali.

Ovaj novi, svježi, pobjednički početak… Veće je to od samo te dvije utakmice. Sad malo možemo raditi u miru. Imamo dobru atmosferu i gradimo prema onome što nam je trenutno najveća meta – kvalifikacijski turnir za Olimpijske Igre, kad gode se one održale, i to u mom rodnom gradu Splitu. Nikad nisam mislio da se nešto takvo može dogoditi u mom životu. Nikad, NIKAD nisam igrao za reprezentaciju u Splitu, nijednom u ovih 18 godina. I uzbuđen sam kao da mi je opet 18.

Ljudi su skloni misliti kako je turnir u Splitu razlog mog povratka, ali to nije istina. To je tek još jedna od stvari koje mi idu u korist i sve što mogu napraviti je moliti se Bogu za zdravlje i dobru formu jednom kad turnir započne. Samo razmišljanje o plasmanu na moje treće Igre i misao o takvom pothvatu me ispunjava ponosom.

Kad se sve zbroji, cijela moja priča, ovaj ludi 18-godišnji vlak smrti, sve te emocije, i one dobre i one loše, bilo je to jedno vraško putovanje. I da pokušam odgovoriti na pitanje s početka ove priče, stvarno ne znam što mi je ovo opet trebalo. No reći ću vam jednom kad saznam.

Nadam se s postolja 2021.

Izvor: FIBA.com

Podijeli s prijateljima

Share on facebook
Share on whatsapp
Share on google
Share on twitter
Share on pinterest
Share on skype