sportski sportski sportski sportski

KOD

Rose that grew from the concrete

Neću vas lagati, gledajući onu utakmicu Rosea protiv Jazzera potpuno su me obuzele emocije. Kako su njemu kanule suze niz obraz, tako su i većini osoba koja prate njegovu životnu priču. Tih 50 poena predstavljalo je više od običnih brojki. Ta noć bila je jedna velika moralna pobjeda za osobu koja je prošla pakao da bi došla do ove točke, da bi samo mogla igrati sport koji voli.

Njegova priča krenula je pomalo nestvarno. Lokalni heroj iz omalenog mjesta u Chicagu brusio je svoje vještine u džungli od betona. Igrajući za Simeon u srednjoj školi zapeo je za oko skautima diljem nacije. Taj spoj brzine, atleticizma i fizikalija sve je ostavio zapanjene. Odlučio se za sveučilište koje je vodio svima dobro znani John Calipari. Rose je svojim igrama vodio Memphis do najboljeg omjera ikad i odveo ih sve do NCAA finala gdje su poklekli  protiv Kansasa. Odlučio se izaći na draft gdje je bio siguran kao top 3 izbor, samo je bilo pitanje gdje će završiti.

Lutrijske loptice su se posložile na nevjerojatan način. Momčad Bullsa bila je 9. u lutriji i imala je samo 1,7% šanse za dobiti prvi izbor drafta. No, ovo je jednostavno bilo suđeno i igrač kojeg su stanovnici vjetrovitog grada gledali kako odrasta pred njihovim očima bio je izabran od strane Chicaga. Samim time teret na njegovim leđima bio je ogroman. Imao je očekivanja cijelog grada na sebi. Najbolje tome u prilog govori kako tijekom predstavljanja igrača prije utakmice svima se govori s kojeg sveučilišta dolaze, ali ne i njemu. „From Chicago, Derrick Rose..“ Prigrlio je to i odlučio se franšizi gladnoj uspjeha povratiti staru slavu. Nakon raspada Jordanove dinastije nisu bili u stanju izgraditi šampionski roster. Nizali su gubitničke sezone bez nekih većih uspjeha. Onda se pojavio on, superheroj koji je grad trebao. Svojim igrama zaludio je navijače i u jako kratko vremena stvorio ogromnu fan bazu. Između ostalog, u meni je stvorio fana za cijeli život. U svojoj prvoj sezoni premoćno je osvojio nagradu za novaka godine, a pritom odmah dogurao do doigravanja sa svojim Bullsima. Bila je to veoma zabavna momčad s mladim snagama poput Rosea i Noe te iskusnim veteranima Benom Gordonom i Bradom Millerom. Te godine dali su nam playoff seriju za pamćenje. U srazu s Boston Celticsima i njihovom „velikom trojkom“ u prvom krugu doigravanja bilo je apsolutno svega. Svaka utakmica se rješavala u posljednjim sekundama, a nekoliko ih je išlo u produžetke, višestruke. Rose se svijetu predstavio s 36 poena (11 asistencija) čime je izjednačio rekord Jabbara za najveći broj zabijenih poena kao novak u playoff debiju. Pali su u 7 utakmica, ali svi su osjećali da se nešto veliko sprema. Ova ekipa Bullsa bila je spremna za velike stvari.

Odlaskom del Negra i dovođenjem Thibodeaua napravili su korak u pravom smjeru. Thibs je postavio temelje fenomenalne obrane koja im je bila zaštitni znak. Za napad se nije moralo brinuti, česta „akcija“ je bila, dajte loptu Derricku u ruke i maknite se s puta. Iako su svi znali što dolazi, rijetki su bili u stanju to spriječiti. Spustio bi glavu i proletio kraj suparnika brzinom svjetlosti. Svojim ulazima terorizirao je obrane diljem lige, a moćnim zakucavanjima tjerao strah u kosti ikome tko se odluči izazvati ga na obruču. Jel’ tako Gorane? Sav trud i rad došao je na naplatu u sezoni 2010/11 kada su Bullsi napravili stampedo po ostatku lige. Imali su najviše pobjeda u regularnoj sezoni, a Rose je igrao fantastično. U ligi prepunoj zvijezda, on je bio najsjajnija te na kraju, najkorisnija. Postao je najmlađi dobitnik MVP nagrade u povijesti košarke. U dobi od 23 godine podigao je taj trofej pred navijačima u United Centru. Samo nebo je bilo granica. No, čekala su ga još velika iskušenja te sezone. Kao pravi MVP predvodio je svoju ekipu kroz doigravanje gdje su dogurali do finala Istočne konferencije. Čekao ih je sraz s moćnom „velikom trojkom“ Miami Heata. LeBron, Wade i Bosh u naponu snage bili su ipak preveliki zalogaj i u 5 utakmica su izbacili mlade Bullse. Unatoč tome znalo se da njihovo vrijeme dolazi, oni su bili idući na redu.

Onda se dogodilo nešto što je promijenilo tijek franšize zauvijek. Tu noć građani Chicaga su bili u nevjerici, a fanovi diljem svijeta nisu mogli doći sebi od šoka. U prvom krugu doigravanja protiv Sixersa u već dobivenoj utakmici, Rose je išao u jedan od svojih karakterističnih prodora i pri doskoku slomio ligamente koljena. Sve nade za naslov prvaka su tada pale u vodu. Slijedio je mukotrpan oporavak da se vrati na parket. Propustio je cijelu iduću sezonu te se momčadi priključio na startu sezone 2013/14. Svi su bili prepuni optimizma, uključujući njega. Hvatao je formu prvih par utakmica, tražio kemiju s novim suigračima, ali onda je uslijedio novi šok. Ovaj put ozljeda meniskusa koljena i ponovo sve ispočetka. Tako je nekako išao njegov začarani krug. Mjeseci i mjeseci napornog rada i truda kako bi se vratio samo da bi mu ta prilika iščeznula nakon par utakmica. Ljudi su ga vrijeđali i sprdali, psihički je bilo izuzetno teško nositi se s takvom situacijom, možda teže no fizički. Nema smisla da sad nabrajam sve ozlijede koje su ga zadesile tijekom karijere jer ih je nažalost bilo previše. Svoj posljednji pokušaj da nadomjesti Jordanovu ostavštinu u Bullsima zbio se 2015. kada je predvodio Bullse u doigravanju, zabio šut za pobjedu protiv LeBronovih Cavsa i na trenutak se činilo kao da je došlo vrijeme za naplatu svega što se zbilo. No, nažalost nešto se moralo pitati Jamesa koji je okončao sezonu Bullsa.

Nakon mnogo gorko slatkih godina u svom rodnom gradu uprava Bullsa osjetila je da je vrijeme za promjenu. Razmijenili su ga u New York Knickse i tako okončali jednu eru. Igrao je dobru košarku i dalje. Brzina nikad nije nestala, ali vjerojatno i sami nagađate slijed događaja. Nova ozljeda ga je spriječila da nastavi igrati i morao je potražiti novi klub. Od MVP-a lige i oslonca ekipe sada je bio primoran tražiti ekipu koja će mu dati priliku da uopće igra, a pritom je tražio volju da zaigra. Novo „utočište“ mu je bio dom LeBrona, Cleveland. Ponovo isti scenarij, nakon par utakmica, nova ozljeda i nova pauza. Čovjek se zapita koliko jedan pojedinac može podnijeti? Sav taj psihički teret. Više nije bilo bitno je’ to Derrick MVP ili bilo tko drugi, ovo je bilo pitanje dal’ uopće može igrati sport koji voli. Bilo koja osoba što se bavi sportom na nekoj razini je sigurno tijekom života iskusila neku vrstu ozljede. Ona vas udalji od sporta koji volite i osjećate prazninu u sebi. Njemu je košarka bila život, cijeli život je podredio samo njoj. Bila mu je izlaz iz ralja kriminala na ulicama Chicaga i utočište u teškim trenucima. Bio je sretan na parketu i uveseljavao je milijune ljudi diljem svijeta pritom. Ne možemo ni zamisliti kako mu je bilo kada mu se to oduzelo. Više je vremena provodio u rehabilitacijskim centrima nego u dvoranama i sam je počeo preispitivati svoju volju za igrom što je najtužnija stvar od svega. Kulminacija loših događaja dogodila se kada su ga Cavsi razmijenili u momčad Jazza koja ga je momentalno otpustila. Da li je to kraj njegovog puta?

Srećom po nas nije bio. Ujedinio se s voljenim trenerom iz zlatnih dana Bullsa u Minnesoti koji mu je dao šansu za iskupljenje. Ne da on pokaže svijetu da je MVP, nego da dokaže sebi da još može igrati i natjecati se s najboljima. Onaj igrač iz 2011. se više neće pojaviti, ali to nas neće spriječiti da i dalje navijamo za njega. Mene je dobio davne 2009. godine. u toj playoff seriji za anale. Bio sam budan noćima slušajući izjave Staceyja Kinga za Roseove vratolomije: „What are you doing Dragić?“ , „Too big, too fast, too strong and just too good“ , „big time players make big time plays“, bile su samo neke od mnogih njegovih izjava za Roseove čarolije s loptom. Pratio sam njegov put s posebnim žarom i htio sam da uspije u svom naumu. Zato gledajući njegove suze nakon one partije protiv Ute cijeli svijet je mogao vidjeti koliko mu to zapravo znači.  Njegovim riječima: „I worked my ass off“. Koliko je dana proveo zatvoren u 4 zida plačući, koliko je mjeseci proveo na štakama, koliko godina nakupljanja ljutnje i frustracija. Ne, život nije fer, oduzeo nam je mogućnost da vidimo za što je sve bio sposoban, ali vratio nam je tu noć nešto više. Vratio je njemu vjeru u sebe i svima nama dao neopisivu zadovoljštinu gledajući to. Ostavit ću vas s riječima jednog od najvećih umjetnika što je ovaj svijet ikad imao:

„You see you wouldn’t ask why the rose that grew from the concrete had damaged petals. On the contrary, we would all celebrate its tenacity. We would all love it’s will to reach the sun. Well, we are the rose – this is the concrete – and these are my damaged petals. Don’t ask me why, ask me how!“

Podijeli s prijateljima

Share on facebook
Share on whatsapp
Share on google
Share on twitter
Share on pinterest
Share on skype