Sportaši su najplaćenije osobe na svijetu. Ustvari, možda se tu može ugurati eventualno neka fashion blogerica, da vam malo za par tisuća eura za dvije slike promovira grudnjak.
No, realno, nogometaši su među najplaćenijima. Iluzorno je sada pričati da li su cifre koje klubovi plaćaju za nekog velike ili ne, ali da to nema smisla, nema. I dok se ne uvede neki zakon i red, da to sve skupa ima smisla, neće se ništa promijeniti. Imam osjećaj da bi se danas i čistačica iz Barcelone recimo prodala za nekih 3-4 milijuna eura, u Manchester City recimo. Jer Guardiola ju pozna, a i treba mu tamo gore. Onda joj on da plaću od 4-5 tisuća eura, sva sretna sjeda u avion, leti Turkish airlinesom, potpisuje za njihovu sanitarnu službu i to je to, vrh svijeta. Prva plaća, ona se malo opusti, doveo me Guardiola, počistit ću sutra, pa prekosutra i tako, bitno da je plaća tu.
U stvarnom, onom nogometnom svijetu vi imate nogometaše, prije svega one mlade, koji dosta rano odlaze u velike klubov i propadaju. Da ja sada ne pišem o cijelom svijetu, dotaknut ću se oni “naših”. Pod opaskom, kako si jedan mladi nogometaš i čovjek može unišiti karijeru svojevoljno…Nekoliko je hrvatskih bisera, koji očito nisu mislili svojom glavom, nego tuđom. Ili im je novac očito bitniji od njihove karijere, a napuštali su Hrvatsku u tim godinama kada su trebali doma postati netko ili nešto, ali su im očito nule na računima pomutile glavu i pobjegli su za prvim milijunima. Neki od njih danas su možda mogli biti nosioci reprezentacije, neki možda još uvijek mogu biti, a neke se uporno gura i čeka, ali ne daju za uzvrat apsolutno ništa.
Ante Ćorić prodan je Romi za 7 milijuna eura, u kojoj je dobio godišnju plaću od 1,2 milijuna eura po sezoni. Ante ne da nije odigrao ozbiljniju utakmicu za Romu, nego je izgubio i mjesto na klupi. Sav onaj šušur i glamur oko njegovog dolaska u Romu, nestao je u 60 sekundi, a Ante nije odigrao poštenih deset utakmica za Dinamo, bio je u svađi sa nekoliko trenera, njegov je karakter čudan, forma promjenjiva i čudna, no zov milijuna bio je jači. Umjesto da se konačno skrasi u Dinamu, uozbilji i počne svoj talent pokazivati na utakmicama pa makar to i bili tereni HNL-a, on je otišao u Italiju, kako bi grijao klupu u Romi. Roma je institucija, Roma ima sjajne igrače, Roma ima sjajne veznjake, gdje se Ante tamo vidio, tko mu je što obećao, tko mu je napunio glavu, nije poznato. No poznato je jedno, da on propada.
Borna Sosa je u nekim medijima i od nekih televizijskih komentatora najavljivan kao novi Robert Jarni. Ostaje upitno je li ta procjena bila na temelju neke navijačke pripadnosti, gledanja kroz ružičaste naočale ili nešto treće, ali Sosa je u Dinamu prije odlaska u Stuttgart pokazao vrlo malo kako bi ga se već sada uspoređivalo sa Jarnijem. Možda čak i malo podcjenjivački i uvredljivo. Sa samo 40 utakmica za Dinamo, odlučio se za Njemačku, uvjeren da je baš on rješenje za Zlatka Dalića i da će svojim igranjem u Bundesligi istisnuti Strinića i Pivarića sa te sporne lijeve strane. Sosa nema minutažu nikakvu u Stuttgartu. I opet postavljam pitanje, što je u toj mladoj glavi, kako razmišlja igrač od 20 godina, koji nije odigrao tri poštene utakmice u tom našem prosječnom HNL-u, da je uvjeren da će preko noći u prvih 11 Stuttgarta? Kao i Ćoriću, tko mu je nešto obećao, tko mu je napunio glavu, nije poznato.
Marko Rog je sa 21 godinom otišao u Napoli iz Dinama za 16 milijuna eura, uz 1,3 milijuna eura godišnje plaće. Što je Rog odigrao u Napoliju do sada? Jedno veliko ništa. Unatoč tome, uporno ga se gura u reprezentaciju, daje mu se prilika, ne možda na mjestu ne kojem daje najbolje od sebe, ali konstantno je tu. Zašto? Čime je zaslužio poziv? Ali, desetak milijuna kuna godišnje, Gucci torbice, Gucci remen i sve ostale blagodati bankovnih kartica uzele su svoje. Igračka karijera, definitivno u drugom planu. Napoli, kao i u slučaju Ćorića i Rome, ima vrhunske igrače i Rog čak i dobiva nešto malo mrvica, no daleko je to od onog što njemu treba. Ostaje mi nejasno kako nakon nekoliko sezona ne igranja, grijanja klupe ili tribina, ti ne padne na pamet da potražiš sreću negdje dalje na posudbi, ukoliko se ne želiš odreći plaće i milijuna, ali da se sa 21 godinom zadovoljavaš sa mizernom minutažom, to mi nikako nije jasno.
Alen Halilović je također posebna priča. Kvaliteta i talent nisu upitni, no očito se i kod njega pojavio problem u glavi. Naravno da svima godi interes Barcelone i vjerojatno bi se svatko od nas poljuljao i polakomio prema crveno-plavom dresu i mogućnsti da igraš sa najboljim igračem na svijetu, ali stani, čekaj. Gurnut u B momčad, Halilović se vrlo brzo uvrijedio, mislivši da mu je mjesto na glavnom terenu Camp Noua i počeo glumiti zvijezdu, protestiravši oko male minutaže, što je na kraju rezultiralo redom posudbi. Nigdje, ali nigdje, Halilović nije uspio uhvatiti konstantu, formu i minutažu koju želi i jasno je da je tom momku karijera otišla u krivom smjeru. Najnoviji promašaj je odlazak u Milan, gdje na njega nitko više apsolutno na računa, u koji je doveden preko ljeta, a Gattuso već nakon dva i pol mjeseca vjerojatno ni ne zna tko je Halilović.
Andrija Balić je prodan iz Hajduka za 3 milijuna eura u Udinese, vjerojatno bez neke velike privole igrača, samo kako bi svoju blagajnu popunili. Iako, navodno da je iz obiteljskih krugova Balića bila odluka da on ipak ode. Balić je imao nekoliko bljeskova i dobrih utakmica u Hajduku, ali to je realno bilo premalo i preslabo kako bi se on izborio za prvih 11 u Udineseu, ili da dobije priliku. Balić redovito već dvije godine grije klupu u Udinama i niti ne pomišlja na neku posudbu ili odlazak negdje gdje bi igrao. I to je najveći problem i o tome i pričam. Nevjerojatno da igrača od 21 godinu takav tretman zadovoljava.
Toma Bašić je zadnji koji je na ovaj način digao sidro iz Hajduka u Bordeaux, sa 21 godinom i to za 3,5 milijuna eura. I ovdje se Hajduk pokazao jako sebičan, mislivši samo na sebe i svoju zaradu, a ne na igrača i neke svoje šampionske ambicije. Da stvar bude gora, Bordeaux je zaboravio prijaviti Bašića za europske utakmice, što zorno pokazuje koliko im je bitan i koliko računaju na njega.
Sve su ovo igrači koji su proglašavani talentima i bili zvijezde u HNL-u, no na prvi zov milijuna digli su sidro i uputili se van. Svjesno su ostavili svoje igračke ambicije po strani, jer da je drugačije, onda bi ostali u HNL-u, ili otišli u neki manji klub, kako bi prije svega igrali, što je u njihovim godinama najbitnije. Meni osobno ostaje nejasno da jedan mladi nogometaš od 19, 20 ili 21 godinom tako razmišlja ili da mu netko tako može napuniti glavu da baš njega čekaju, da je baš on iz Hrvatske spasitelj kluba. Je li moguće da ti sportska ambicija za igranjem i uživanjem splasne u 20-toj godini života, sve kako bi se ti zadovoljio sa deset milijuna kuna godišnje? Je li moguće da nemaš roditelje uz sebe koji ti mogu dati savjet? Šta ćemo sa glavama?
Momci, probudite se!
