Splitova sezona za-četvorku!

Split je porazom od Cibone u polufinalu doigravanja završio sezonu. Sezonu koja je, nažalost, bila obilježena ozljedama ključni igrača, a i trenerskom smjenom.

 

Sezona za košarkaše Splita je počela dovođenjem novog trenera. Nakon što je Ivici Skelinu istekao ugovor, novi trener je stigao iz redova rivala iz Šibenika, bio je to Vladimir Anzulović, pred kojeg nisu stavljeni veliki imperativi. Letvica se digla visoko, no ne kao mač nad glavom. Zula je imao zadatak da promovira domaće igrače i domaću mladost, u kojoj Split sigurno ne oskudjeva. U suradnji sa trenerom druge ekipe, Universitasa, Milom Karakašem, koja se natjecala u Prvoj ligi, Zula je po potrebi „prebacivao“ igrače u prvu momčad, no velika većina njih od prvog je dana bila uključena u seniorski trenažni proces, od početka priprema.

Početak priprema prošao je u standardnim igračkim rošadama. Mario Špaleta je među prvima digao sidro iz Splita, nakon njega Goran Filipović, koji je karijeru nastavio u HKK Široki, dok je Henrik Širko nakon tri sezone napustio redove Splita i otišao u Grčku. Domagoj Kanaet vratio se u rodni Sinj, Marin Vručinić je pojačao prvoligaša Ribolu, dok se Filip Najev posvetio trenerskoj karijeri i odlučio je obučavati one najmlađe ovog kluba. Damir Rančić, unatoč ozlijedi koja ga je zadesila prije dvije godine, nije bio u mogućnosti nastaviti baviti se košarkom, a vrlo brzo je postao trener Ribole, gdje je na kraju izborio ostanak u Prvoj ligi. Na poslijetku je klub napustio Luka Katura. Osmorka je to koja je otišla iz Splita pred početak priprema.

Kako to inače i biva, pojačanja su u toj situaciji bila prijeko potrebna, a Anzulović nije sjedio skrštenih ruku. Iz Šibenika je u Split sa sobom povukao Tomislava Gabrića, iz Kvarnera je stigao provjereni Mauro Veljačić, dok je Maj Kovačević, odlični šuter, pristigao iz Krke. Amerikanci su postali pravilo u Splitu pa su tako sletili 26-godišnji centar Michael Cobbins te 25-godišnji bek Jamel Morris. Od prošle sezone u klubu su ostali Pavle Marčinković, Mate Kalajžić, Mateo Kedžo, Ivan Vrgoč i Josip Jukić, a uz njih priključena je nekolicina mladih nada, Rebić, Gizdavčić, Runjić, Omrčen i Perasović.

Split se i ove godine opredijelio na dvije fronte, Premijer ligu i Drugu ABA ligu. Početak sezone u regionalnoj ligi je bio kao iz snova, u prve četiri utakmice ostvarili su četiri pobjede i pokazali da bi mogli biti u gornjem domu ovog natjecanja, no ipak u slijedećih šest utakmica upisali su čak pet poraza, što ih je automatski izbacilo iz gornjeg doma i možda pokazalo realnu sliku ove ekipe, u tom trenutku. Na kraju su tom natjecanju završili sezonu na 8.mjestu sa omjerom 10 pobjeda i 12 poraza.

Što se tiče Premijer lige, Žuti su prvi dio završili sa omjerom 8/3, a jedan od tri poraza nanijela im je ekipa Gorice, koja se kroz cijelu sezonu pokazala kao ekipa čija igra nikako nije odgovarala Splitu. Druga dva poraza doživljena su od Cedevite i Zadra, dok je Cibona pala na Gripama. Krajem kalendarske godine Split je krenuo sa problemima sa ozljedama pa su tako u kratkom roku ostali bez Morrisa i Kovačevića, nominalno prvih šuterskih opcija u napadu, što je u tim trenucima bio ogroman hendikep za Anzulovićevu momčad. Kada se ispostavilo da se obojica neće oporaviti do kraja sezone, sa Morrisom je raskinut ugovor i igrač se vratio u Ameriku, što je prilično pogodilo obje strane, a iz toga se može iščitati kako se Amerikanac snašao u Splitu i koliko ga je publika voljela. U tim trenucima zaredali su se i neki porazi u ABA ligi pa se već počelo šuškati o smjeni Anzulovića. Na kraju je Zula ipak preživio krizu, bar na kratko. Split je dobio domaćinstvo Kupa Krešimira Ćosića i tu su se očekivale velike stvari, no prorijeđeni ozljedama i promjenjivom formom, bilo je teško prognozirati bilo što. To se i potvrdilo već na prvoj stepenici, kada je Gorica iskoristila gore navedeno i preko Splita se plasirala u polufinale kupa. Nakon toga Žuti su već polako postajali svjesni da je i situacija u ABA ligi izmakla kontroli i da će teško dohvatiti jedno od prva četiri mjesta i stvari su polako sjedale na svoje mjesto što se tiče Zuline smjene. To se dogodilo početkom ožujka, Split je u tim trenucima bio na 3.mjestu Premijer lige i na 7.mjestu ABA lige, što je bilo dovoljno za promjenu na klupi.

Za trenera je postavljen Anzulovićev pomoćnik i legenda kluba, Ante Grgurević. Izgurao je Grga nekako ABA ligu do kraja, no fokus je ionako stavljen na Premijer ligu, gdje je Split na kraju završio na 3.mjestu(14 pobjeda, 8 poraza) i u četvrtfinalu išao na Goricu. Ipak, sa dosta muke, Split je prošao Goricu u tri utakmice i naletio na Cibonu. Kroz te tri utakmice možda se najbolje oslikala cijela sezona ove momčadi. Uz dosta oscilacija, uspona i padova, Split je „metliran“ ako se gleda rezultat(3:0 u seriji za Cibonu). No, u prvoj utakmici u Zagrebu, Split je odigrao jedno od boljih poluvremena u sezoni i Ciboni očitao lekciju iz agresivnosti i želje, no to nisu uspjeli držati i u nastavku utakmice i Cibona je povela. Klasik na Gripama u drugoj utakmici ponudio je priličnu neizvjesnost u prvom poluvremenu, no kriminalno loša treća četvrtina(6:31), Ciboni je donijela prevagu i novu pobjedu. Uslijedila je treća u Zagrebu, gdje je Split pokazao možda najbolju igru u seriji, no ponovno im je koncentracija popustila u ključnim trenucima, poraz je bio neizbježan i za njih je u Draženovom domu sezona završila.

Cijeloj sezoni mogla bi se dati ocjena slaba četvorka. Po našoj slobodnoj procjeni. Dojma smo da se nisu događale ozljede, prije svega Morrisa(odigrao samo tri utakmice Premijer lige) i Kovačevića, a kasnije i Marčinkovića, Veljačića i Kalajžića, da bi dojam bio puno bolji. Prije svega u ABA ligi, gdje je bilo očito da je u konkurenciji jačih ekipa nego u domaćem natjecanju, Split u punom sastavu pružao odlične partije, no već kad su ih načele ozljede i forma se promijenila pa je i vjetar počeo drugačije puhati. Osmo mjesto u ABA ligi sigurno ne može zadovoljiti Upravu kluba, a sigurno je da i cijeli stručni stožer i sami igrači nisu zadovoljni. Što se tiče Premijer lige, polufinale je realno gledajući bio najveći mogući domet ove ekipe, ove sezone. Sa zdravim Morrisom i Kovačevićem, te do kraja oporavljenim Kalajžićem u polufinalnoj seriji, Žuti bi bili puno teži protivnik Ciboni, koja ničime nije dokazala da je toliko bolja od Splita, no splet okolnosti i rekli bismo iskustvo, koje oni imaju, odveli su ih u finale. Kad se spusti zastor na cijelu sezonu, Split nema za čime žaliti, osim za zdravljem

Nekoliko je stvari koje se mogu izvući kao pozitivna priča. Prije svega publika, koja je bila u većini situacija šesti igrač ove ekipe i sigurno je da je u takvim uvjetima i samim igračima bilo lakše igrati. Svakako veseli i u svom tom “sivilu”, minutaža mlađih igrača. Bruno Rebić i Ivan Vrgoč, tek 19-godišnjaci imali su pristojnu minutažu i pokazali su svima u klubu da se itekako može računati na njih. Pored ovog dvojca, priliku je dobivao i 18-godišnji Lovre Runjić, a već slijedeće sezone Ivan Perasović mogao bi biti njihov nasljednik, dok će svoje minute nestrpljivo čekati i Roko Gizdavčić te Ivan Omrčen. Mladost koja Splitu ulijeva povjerenje…

 

Gledajući cijelu sezonu Premijer lige, najbolji pojedinac Splita bio je Michael Cobbins, koji je bio na 11.1 poena, 9.0 skokova za valorizaciju 18.2., odmah iza njega je Pavle Marčinković, koji je u Premijer ligi postizao 15.3 poena u prosjeku, imao 4.9 skokova te 4.4 asistencije, za valorizaciju 17.6.

 

Što se tiče Druge ABA lige, tu je također vodeći Amerikanac Michael Cobbins sa 11.1 poenom, 7.7 skokova, za valorizaciju 16.7. I tu je drugi po učinku Pavle Marčinković postizao je 11.7 poena, 5.7 skokova, 3.1 asistenciju za valorizaciju 14.7.

 

Ukoliko Splićani zadrže aktualni roster, uz oporavak Kovačevića, nekoliko pojačanja, još bolje i naprednije domaće snage, mogla bi to slijedeće sezone biti puno ljepša priča nego ove sezone…

 

Podijeli s prijateljima