Što ako stvarno nije do tebe? Priča o situaciji kada ipak vanjski utjecaj treba prihvatiti kao neizbježan

Sara Kostović je pripremila novu kolumnu za vas.

Odlučio si se držati napisanog, napokon imaš uvjerenje kako je sada to to i kako imaš napisano nešto što je za tebe dugoročno održivo. Napokon nije samo piletina i riža, napokon nije nešto što si čuo da pomaže nekom drugom, nego je tvoje. Vidio si kako je to zaista povezano s unaprijeđenjem tvoje izvedbe i kako to nisu samo „prazne priče“.

U teoriji zvuči savršeno, ali svjesni smo kako je praksa daleko od onoga na što smo naučili i da zona komfora nije uvjetovana. Vjerovati da će držanje plana biti u svako doba jednostavno i lako održivo, bilo bi podcjenjivanje moći određenog trenutka. Zaista je ponekad dosta samo milimetar skrenute pažnje na nešto što je očigledno u tom trenutku važnije da bi provođenje plana izmaknulo kontroli.

Prehrana nije linearan proces. Isto tako nije ni savršen proces. Koliko se god nešto na prvu činilo nepogrešivo, nismo mi jedini kojih se zaista pita koliko će se kvalitetno nešto provesti. Da budemo iskreni, mi smo apsolutno ti koji određujemo svoje postupke, ali u nekim situacijama nedostatak pojedinih uvjeta može biti itekako dovoljan okidač za kontinuirano skretanje s određenog puta. Što s tim želim reći? Upravo to da, koliko se god sebi trudili opskrbiti sve što nam je potrebno, u ovom našem slučaju to bi bili adekvatni obroci, toliko sama njihova nabavka pod utjecajem određenih okolnosti može biti vrlo zahtjevna. Primjer toga bi bio – putuješ po prvi put u neku državu čija ti se gastronomska ponuda ne sviđa i nađeš se pred zidom koji ti na uho šapće „daj šta daš“. Surov je to trenutak u kojem se uz sve ono što ti se nudi, a nije tvoj prvi izbor isprepleće i ljudska potreba za unosom hrane, neovisno o njezinoj nutritivnoj vrijednosti. Duga putovanja, česta promjena mjesta boravka, natjecanja, neadekvatna opskrba i organizacija i zanemarivanje određenih parametara koji bi trebali biti uzeti u obzir razumljive su okolnosti koje diktiraju brzinu i smjer djelovanja.

Kako i u tim trenucima, kada stvarno ne znaš što napraviti ispoštovati ono što bi trebao?

Prvo i prvo je organizacija. U pojedinim životnim etapama predviđanje je izbjegavanje pola potencijalno nastale štete, a upravo to preduvjet je za održivu kontinuiranost. Predvidjeti i ne tako sjajan ishod određene situacije, kasnije će značiti mogući korak naprijed, a ponijeti vlastiti obrok umjesto čekanja onoga što bi trebalo biti, kasnije će značiti spremnost u svim fizičkim naporima.

Pitanje koje se dalje nameće je – a, što ako se ne možeš adekvatno organizirati? Nekada stvarno nedostatak vremena koji nam je svima poseban „trn u oku“ igra veliku ulogu. Ne kažem da bi trebali biti „opterećeni“ s tim što i koliko jesti jer opet pretjerano razmišljanje o tome „što i kako“ može izazvati i poneki kontraefekt, samo treba uzeti u obzir i dati si malo truda jer ništa ne dolazi samo od sebe. Hrana se, kako god bilo treba doživjeti kao tjelesno „gorivo“, ali isto tako sam proces jedenja treba se doživjeti kao dnevni užitak i tu činjenicu treba uzeti u obzir svaki put kada nam se čini da je cijeli taj proces za nas postao na neki način težak.

Znam kako je uvijek lakše reći, nego učiniti, ali moć uma je neuništiva. Čuda se događaju, ako nešto dovoljno jako želimo da nas to potakne na akciju. Kažu da se promjene ne događaju samo, ako je zona komfora ipak veća od želje za promjenu. Kada je prehrana u pitanju, ona tu uvijek dolazi kao popratna pojava, uvijek je ta koja se od početka „ne podrazumijeva“ i uvijek je ta za koju je potrebno možda i najviše odlučnosti. Samim time, prva je koja pati kada se neočekivane okolnosti nađu u fokusu i koju ćemo prvu „gurnuti pod tepih“  kada se nađemo u nepoznatoj situaciji. Ne kažem da je lako, ali kažem da je moguće. Isto tako, ne kažem da se nekada uz lošije alternative mogu izvući dobri rezultati, ali to opet ovisi o fizičkoj spremnosti i cjelokupnom sportskom statusu pojedinca, ali utjecati na ono što se može utjecati trebala bi biti osobna odgovornost.

Sada kada smo riješili temu odgovornosti i organizacije, moramo spomenuti i prilagodbu kao sastavni dio svakog koraka unaprijed. Što to znači? Upravo to da je i zakon evolucije omogućavao napredak onima koji su se na novonastale okolnosti najbolje prilagodili. Zamisli opet onaj primjer s početka, dolaziš u sredinu u kojoj ti je apsolutno sve nepoznato, ali znaš da je prilagodba samo u tvojim rukama. Čak i da su uvjeti idealni, percepcija situacije ovisi o svakom pojedincu. Naći adekvatan obrazac po kojem ćeš moći ispuniti sve svoje propisane nutritivne potrebe  u ambijentu koji ti iste ne pruža na dlanu, okidač je za buđenje svijesti.  Nadalje, to ne znači da ćeš u takvim „novim“ okolnostima pristati na ono što ne zadovoljava tvoje individualne potrebe u potpunosti samo da bi mogao dobiti osjećaj kako „si ispunio svoju dužnost“ . Ići linijom manjeg otpora i koristiti situaciju kao adekvatno opravdanje, nema smisla. Ne za druge, već za tebe. Sport je prije svega jedno veliko kolo sreće čiji smjer vrtnje određuju svakodnevne navike. Ne želim da ti prehrana bude kakva vrsta opterećenja, ne želim da vođen modernim trendovima misliš kako postoji univerzalna formula jer ne postoji. Stvarno želim da znaš kako će uvijek biti tih neočekivanih situacija u kojima stvarno nema razloga kriviti sebe, ako sve nije bilo idealno. Sve je to proces prilagodbe s kojim se svaki sportaš često susreće. Što je bitno? Bitno je zaista da daš sve od sebe kako bi iz određenih okolnosti izvukao najbolje moguće. Uzmi u obzir koliko nekada „biti spreman“ otvara put za „biti bolji“ od prethodnog puta. A, svaki napredak je dobar napredak. I na tanjuru, i na parketu.

Podijeli s prijateljima

Share on facebook
Share on whatsapp
Share on google
Share on twitter
Share on pinterest
Share on skype