Vlada. Kao što je vladala jedno vrijeme i ovim portalom, osmislila košarkaški leksikon challenge, Instagram live intervju i često pisala o problematici košarke kao cjeline. Moja se bivša kolegica upustila u nešto veće i više, za čime je oduvijek žudjela i o čemu je oduvijek pričala. A ja sa ponosom radim ovaj intervju.
Josipa Vukić, dvadeset trogodišnja djevojka iz Trogira odnedavno je ušla u košarkašku upravu. Košarkaški klub Trogir po prvi je puta u povijesti dobio žensku osobu u upravi. Mlada, ambiciozna i sposobna, Josipa kaže kako je bez razmišljanja prihvatila poziv.
‘’Sve se zapravo dogodilo jako brzo. I sam znaš kako sam oduvijek govorila ‘Kad ja uđem u upravu, kad ja budem imala klub, napravit ću čudo od njega’ i planirala sam ja sve to postati u tridesetima. Planovi su se malo ubrzali i evo me, tu sam. Dan prije rođendana sam sjela na sastanak. Predsjednik mi je iznio neke stavove i viđenja koja su mi se svidjela i morala sam reći da. Osoba sam koja voli izazove, a upravo je jedan takav stavljen ispred mene. Glavom mi je prošla činjenica da imam priliku ostvariti ono što sam planirala u tridesetima. Tko zna što me onda čeka.’’
Kakve su bile prve reakcije?
‘’Ovisi kako od koga. Obitelj, prijatelji i osobe iz sportskog svijeta koje sam upoznala pišući na ovom portalu su bili oduševljeni. Mobitel mi danima nije prestajao zvoniti, a na dosta poruka nisam stigla ni odgovoriti. Dali su se na raspolaganje na čemu sam im beskrajno zahvalna. S druge strane sam svjesna i činjenice da su ljudi koji me ne poznaju skeptični i propitkuju odluku skupštine. Dosta njih je reklo i onu svima dobro poznatu ‘’mladost-ludost’’. Na meni je da se dokažem i pokažem što znam i mogu zajedno sa ostatkom uprave koji dijele istu strast, želju i ambicije, kao i ja.’’
Kad smo već kod ambicija…
‘’Prvenstveno želim naglasiti da smo realni. Dolazimo iz maloga grada u kojem se tijekom godina i zaboravilo na košarku. Ne kažem da nije bilo uspjeha, ali košarka je spala na dosta niske grane. Kao uspjehe mogu navesti činjenicu da je Košarkaški klub Trogir ‘izbacio’ tri mlada reprezentativca: Antu Beljana, Tonija Bilića i Antonija Šantića koji posljednjih godina igraju u Zadru, Cedeviti i Splitu, što nam je na veliku čast i ponos. Nama, kao malom klubu cilj nisu pobjede, rezultati na semaforu i ulasci u više lige. Cilj nam je povratak djece na terene, u dvoranu. Pravilan rast i razvoj, kvalitetan rad, druženja, turniri i utakmice. Ono na čemu ćemo raditi kao uprava je poticanje na bavljenje sportom, podučavanje o pravilnom ponašanju, higijeni, prehrani. Nadam se da im nećemo usaditi samo košarkaško znanje, već i ono životno, ključno kako bi u budućnosti izrasli u predivne ljude koji će biti na ponos grada Trogira naravno sve uz pomoć naših trenera. Rezultatom na semaforu se ne zamaramo. Mišljenja sam da će uz sve navedeno, kako vrijeme bude odmicalo, doći i rezultati našeg rada. Daj Bože da kao klub u budućnosti ‘izbacimo’ još Beljana, Bilića i Šantića.”
Odakle volja, želja, motivacija?
“Godinama sam u ovom sportu kao navijač, novinar, prijateljica i sestra. Kada košarku ne gledaš isključivo kao navijač, dobiješ uvid u neku drugu perspektivu. Svi koji me znaju, znaju da sam je oduvijek pratila na drugačiji način. Nikad nisam gledala samo poene, skokove i asistencije, već onu psihološku stranu: govor tijela, izraze lica, stav. Primjećivala sam sve one male stvari koje možda drugima nikada nisu nešto posebno predstavljale. Zahvaljujući prirodi posla koju sam obavljala, imala sam priliku komunicirati s igračima. Pričali bi mi o problemima, o ozljedama, iscrpljenosti što psihičkoj što fizičkoj. Također sam i kod kuće, uz brata, vidjela kako je to i koliko je žrtve uneseno u taj sport. Zahvaljujući svemu tome sada bolje razumijem kako se postaviti, što napraviti i čemu težiti tako da motivacije i želje sigurno ne manjka. Pisala sam članke o tome gdje je nestala košarka, spominjala trenere, pričala o tome kako nema djece u omladinskim pogonima, kako se u njih ne ulaže i kako im se ne daje na važnosti. Uvijek san planirala “Eh, kad ja osvojim na jackpot kupit ću klub i napraviti čudo od njega. Eh, u tridesetoj ću postati PR velikog košarkaškog kluba itd. (Ovo stvarno može potvrditi veliki broj mojih prijatelja haha) . Znala sam da samo pisanje o tome nije dovoljno i znala sam da me u budućnosti čeka nešto više, nešto gdje mogu započeti praviti promjenu. Sada je vrijeme za to.”
Spadaš u malu grupu žena koje se nalaze u muškoj košarci…
”I jako mi je žao što je to tako. Frustrirajuće je što okolina i dalje smatra da je ovo posao samo za mušku populaciju. Ako nešto dovoljno voliš, smatram da ti nitko i ništa ne bi trebalo stajati na putu, bez obzira o kojem se poslu radilo. Nisam ni ja u početku vjerovala u sebe, ali zahvaljujući obitelji, prijateljima i kolegama koji su prepoznali da mogu nešto postići u ovom poslu došla sam do ovoga gdje sam danas. Dali su mi taj vjetar u leđa koji mi je trebao i beskrajno sam im zahvalna. Na čast mi je što mi je ostatak uprave dao povjerenje i što sam danas tu gdje jesam – prva žena u povijesti kluba koja se nalazi u upravi. Voljela bi u budućnosti vidjeti još žena na istim ili sličnim pozicijama.”
Jope, sretno ti na novom poslu i puno sreće…