Hrvatska reprezentacija je porazom od Slovenije (74:76) krenula u bitku za Svjetsko prvenstvo.
Prije utakmice je bilo jasno da je Slovenija favorit, s obzirom na igrače koje su predstavili izbornici. Aleksandar Sekulić je na klupi Slovenije raspolagao se nešto iskusnijim rosterom, predvođenim trojcem Jaka Blažič-Edo Murić-Žiga Dimec, za koje sa znalo i prije utakmice da bi mogli biti prevaga na terenu, što se u finišu utakmice i pokazalo kao istinito.
Sa druge strane, Veljko Mršić se za ove dvije akcije odlučio za pomlađivanje kadra, što se odmah pretvorilo u veliki rizik, sa nekoliko apsolutnih debitanata u momčadi. Iz ove današnje perspektive, možda je tu i moglo biti prostora za neka “stara” lica, koja bi podmetnula leđa u kriznim trenucima utakmice, a jučer ih je bilo more, s obzirom da je gotovo cijela utakmica bila na jednu loptu i u konstantnom egalu. No, ovoga puta izbornik je odlučio kako je odlučio i tu sigurno snosi dio odgovornosti ili će snositi nešto kasnije.
Bilo je također vrlo jasno da će momčad oscilirati, pogotovo kada se uzme u obzir da su tu i neki mladići poput Lovre Gnjidića, Roka Prkačina i Josipa Batinića, kao i da je lako moguće da će netko od njih i debitanata možda i podleći pritisku, što je apsolutno uvijek slučaj kada je u pitanju naša reprezentacija. Netko se sa time može nositi, netko ne. I na to smo svi trebali biti spremni.
Utakmica je kroz svojih 40 minuta upravo to i pokazala. Bilo je u svakom slučaju trenutaka kada smo jako dobro izgledali, pogotovo sredinom prvog poluvremena, no imali smo nekoliko grešaka koje su se na kraju pokazale kao krucijalne. Posebno je u oko upadalo nekoliko situacija gdje smo, kada smo već bili u bonusu, radili nepotrebne prekršaje, one sitne, reklo bi se u košarkaškom riječniku, glupe, kojima smo tjerali protivnika na slobodna bacanja. Takve su se greške događale i u drugom poluvremenu pa je Slovenija bila čak 43 puta na slobodnima, što potkrijepljuje onu tezu za početka teksta o neiskustvu ove momčadi.
Kao i nekoliko grešaka u završnici utakmice, posebno onaj prekršaj u napadu Filipa Bundovića kada smo ganjali izjednačenje. Slovenci su svojim iskustvom, ali i vanjskim šutom, za koji smo možda mogli biti nešto spremniji, pogotovo što se unaprijed znao njihov način igre, riješili utakmicu. Probudio se u završnici Klemen Prepelič, koji je jednu od ključnih trica stavio na kraju, a prije toga ih je šutirao 0/6, a onda se ukazao i Jakob Čebašek sa novom i jedinom na utakmici i presudio pobjednika.
Sada nas čeka, nominalno, slabiji protivnik, Finska u nedjelju, ali to sigurno neće biti laka utakmica. Finci su kao i mi, poraženi u prvom kolu i svim će snagama htjeti doći do prve pobjede pa ne treba prije svega očekivati nekakav spektakl od utakmice, niti previše poena. Hrvatska će jednostavno u svim slijedećim utakmicama, ukoliko se bude ostalo pri ovom principu pozivanja i selektiranja igrača, izgledati ovako. Iako ponavljam, u nekim trenucima to uopće nije izgledalo loše, bilo je tu lijepih poteza, asistencija, zakucavanja, kontri, ukradenih lopti, pogođenih trica i svega što košarkaška mladost može donijeti, ali, nažalost i odnijeti. No, sve je to proces sazrijevanja i odrastanja, koji je neminovan.
Svi se mi skupa nadamo da će taj proces odrastanja u ovim kvalifikacijama završiti na najbolji mogući način za nas, a to je plasmanom na Svjetsko prvenstvo, svaki drugi scenarij bi našu košarku bacio na samo dno. Naravno, kvalifikacije su duge, možda je i za očekivati neke promjene u momčadi, no prema dosadašnjim iskustvima, teško da će se dogoditi neke tektonske promjene, Mršić tome jednostavno nije sklon. Nama navijačima ostaje za nadati se da ćemo u budućnosti ipak vidjeti nekog od iskusnijih igrača, prije svega ovdje mislim na eugoligaške igrače, Antu Žižića, Krunu Simona i Maria Hezonju, ali i oporavljenog i u formi Filipa Krušlina pa možda i nekog od drugih centara koji su nam jučer nedostajali, Miru Bilana ili Darka Planinića. Upravo je ovih nekoliko igrača ključno da se ova mlada momčad upgradea i da dobije krila.
Hrvatski navijač ili pratitelj reprezentacije se teško miri sa porazom, mi smo jednostavno takvi. I u svakom porazu pronalazimo sve, realno i nerealno, uvijek očekujemo pobjede pa čak i u utkamicama gdje nismo favoriti, no to se navijačima ne može zamjeriti, to je jednostavno ljudska psiha. No, reći ću jednu činjenicu sa kojom se nažalost i sam teško mirim, ali moramo si ju priznati što prije. Mi već odavno nismo velesila, niti košarkaška nacija, niti je košarka broj jedan u državi, niti se u nju ulaže previše novaca, a samim time taj neki srednji sloj igrača nije dovoljno kvalitetan da sam, bez pomoći starijih, iskusnijih i kvalitetnijih igrača izgura ovako zahtjevne kvalifikacije. Dokle god netko tamo bude držao u rukama odluku da oni ne mogu igrati, mi se moramo suočavati sa činjenicom da ćemo se još neko vrijeme teško nositi i sa Švedskom i sa Finskom, da ćemo teško protiv Slovenije ponovno. I zato ovim mladim momcima ne treba pribijati nekakav križ ili krivicu nakon jednog poraza, koji na kraju možda i neće značiti ništa. Neke velike promjene je teško očekivati.
Utopili smo se svjesno i nesvjesno u jednu prosječnost kada su u pitanju rezultati, kako na reprezentativnoj razini, tako i na klupskoj. Veće, ozbiljnije i košarkaškije nacije nakon nekih kikseva, prvenstava bez medalja, kvalifikacija bez plasmana na velika natjecanja, podliježu promjenama, tektonskim. Traži se odgovornost, novi ljudi, nove ideje. Mi smo, priznajmo, ipak daleko od tih principa, a sami smo se doveli u situaciju da poraze i neodlaske na velika natjecanja stavimo kutiju “Pa dobro, nije ni XY otišla samo”, “Pomladili smo se”, “Nitko ne ulaže u košarku”, “Nismo bili dovoljno energetski pripremljeni” i slično…
Sretno u nedjelju u Finskoj…
