sportski sportski sportski sportski

KOD

TEMELJNE VRIJEDNOSTI

Dario Livajić

Dario Livajić

Naša košarka je izgubila europsku konkurentnost. Ne baš tako davno na Gripama, u Jazinama te pogotovo u Draženovom domu padali su europski velikani, a danas stranci mogu pasti tamo samo ako dođu turistički i spotaknu se penjući se tribinama.

Što se tiče domaće lige, veći je interes za 3. finsku nogometnu ligu nego za košarkašku Premijer jer tamo možete i dići neku lovu na kladionici.

Involvirane strane upirat će prstima jedni u druge, ali se ništa neće promijeniti. Interesa nema, igrači su sretni ako se prodaju po tradicionalnim košarkaškim zemljama Rumunjskoj, Mađarskoj, Češkoj i Slovačkoj (da ne bi bilo nesporazuma, ja sam igrao po tim zemljama i nipošto ne želim nikoga omalovažiti, ali bih volio da mi nađete dijete koje počinje igrati košarku sa tezom da će kad naraste biti najbolji igrač neke od navedenih liga), a sve stare navike su zadržane.

Ukoliko zadržite navike koje vas dovode do stagnacije i ne mijenjate ih, ne radite na sebi – epilog se naslućuje.

Kroz povijest ljudi su se okupljali u društva zbog zajedničkih temeljnih vrijednosti, poštivali su ih i držali do njih te su sukladno tome i izgrađivali odnose te shodno tome ostavljali trag u povijesnom beskraju. Oni koji su to zanemarivali, ostali su zaboravljeni i zameteni pepelom vremena.

Danas je kudikamo drugačije nego što je to bilo kroz povijest jer su egzistencijalna pitanja zadovoljena. Dok se vi svakodnevno borite za egzistenciju nemate problem sa manjkom motivacije, a i danas još jedna činjenica dolazi do izražaja, a to je da su društva formirana te se vi svojim odabirima, odlukama i u konačnici navikama, priklanjate onom društvu s kojim dijelite temeljne vrijednosti.

Da bi pripadali nekom društvu morate dijeliti i vjerovati u iste temelje vrijednosti. Studija američkih psihologa je pokazala da nakon određenog broja godina ukoliko se ponovno sretnu ljudi, oni ne pamte niti riječi koje su izmjenjivali, niti djela koja su činili jedni prema drugima, već isključivo pamte osjećaj koji su osjećali u međusobnom kontaktu. Je li bilo poštovanja ili ne!

Poštovanje je osnovna temeljna vrijednost SVAKOG KOLEKTIVA, a poslije poštovanja dolaze zajednički afiniteti inducirani intrizičnim motivima.

Poštovanje stječete isključivo na jedan način – iskrenom žrtvom bez tendencije osobne koristi.

Kad malo vrtim film unatrag i pogledam što se danas prati u našim „košarkaškim“ krugovima je Zadarska košarkaška ljetna liga te kvartovski haklovi (ili kako bih ja rekao basketi).

Damira Milačića sam 2015. poznavao iz viđenja, sa košarkaških terena A2 lige kad smo obojica prestali igrati profesionalno, on je bio trener, a ja sam još igrao. Što se tiče naših profesionalnih puteva, čovjek je igrao na puno višem nivou nego ja tako da sam se iznenadio kada me kontaktirao i spomenuo mi kvartovski hakl/basket turnir.

Pričao je o dečkima iz njegovog kvarta, Gajnica, njihovoj ljubavi prema košarci i entuzijazmu. U tom trenutku nisam znao da su okupili i ekipu, ustvari dvije koje su predstavljali kvart, ali kad sam to shvatio, bilo je neuobičajeno za hrvatske folklorne običaje motivirane poslovicom da u zemlji slijepih jednooki čovjek je kralj, vi na turnir na koji šaljete svoju ekipu, zovete i nekoga tko je u poziciji pobijediti vas i vaše. U najmanju ruku, kontradiktorno je sa modusom operandi kojim se obavljaju javni natječaji u prosječnoj državnoj firmi, a s kojima se susrećemo svakodnevno.

Prolazio sam tuda, pokraj njihovog terena u Gajnicama i počeo sam obraćati pažnju malo na događaje oko i na istom. Dečki su marljivo prije turnira uređivali teren i haklali su neprestano. Ja sam osoba koja cijeni iskrenost i predanost i znao sam ih nekada kad sam imao vremena stati i promatrati na par minuta. Kažu da čovjeka definiraju navike koje njeguje kada ga nitko ne gleda ili barem nije svjestan da ga netko gleda, a taj osjećaj zadovoljstva i cijele te energije koja se stvarala kad su ti dečki bili na igralištu je u najmanju ruku fascinantna, rekao bih nestvarna u ovo doba dvostrukih standarda, nedostatka empatije i osobnih interesa.

Veličina čovjeka je u njegovoj sposobnosti veseliti se tuđem uspjehu, a a ti dečki to definitvno imaju. Htjeli su da njhovi pobijede, ali su se veselili svakom dobrom potezu i svakoj dobroj partiji.

Danas je taj turnir poprimio puno veće razmjere nego što je to bilo prije 5 godina, slike sa ovogodišnjeg na njihovom Instagram profilu govore puno više od 1000 riječi, ali poanta je da je dan turnira dan košarke u Gajnicama i da bi bili zadovoljni, morate biti zaljubljeni u proces jer ako to niste nikada nećete uživati niti u rezultatu i ako navratite u Gajnice, osjetit ćete i zadovoljstvo i ljubav ka narančastoj lopti i ako se zapitate kojim autom trebate putovati hrvatskim košarkaškim cestama, ja vam kažem odjebite auto i zovite Taxi!  

Podijeli s prijateljima

Share on facebook
Share on whatsapp
Share on google
Share on twitter
Share on pinterest
Share on skype