KOD

Tisuću ZAŠTO, a niti jedan ZATO. Počivaj u miru, Kobe.

Goran Vidaković

Goran Vidaković

U vražju mater…

U vražju mater. Da, u vražju mater. Kako drugačije započet ovakvu priču nego sa tom vražjom materi. Da ne psujem baš u “eter”, iako bi mogao. Do besvijesti. Ne sjećam se iskreno kada me nešto ovoliko pogodilo kao ovo jučer.

U trenutku prve od jedno dvadeset poruka koje sam dobio, pisao sam izvještaj sa utakmice Šibenka-Cibona, izvještaj koji je bio teška muka s obzirom na jednu utakmicu lišene bilo kakve neizvjesnosti, kojoj se ishod znao unaprijed. A još sam ga i pisao pod utjecajem rukometa, koji mi je pojeo priličan broj živaca i pomislio sam nakon nekih sat vremena “Ajde vrati se ti na košarku, bit će ti lakše”. Taman završavam tekst o toj Šibenki i Ciboni, tiskam OBJAVI, kopiram na Facebook i stiže prva poruka: “Jel stvarno Kobe Bryant poginuo?” Nisam stigao ni odgovoriti sa pitanjem o nekoj zajebanciji, a već je stizala druga poruka, pa treća, četvrta, deseta, petnaesta, dvadeseta…u međuvremenu sam okrenuo nekoliko stranica i shvatio da je istina, da nije fake news. Da li je moguće? Žena čita sa druge strane detalje o padu helikoptera, stariji sin pita “Tata jel on poznat?“…hoću reći “Je”, ali jebiga ja moram reći “Bio je”. Nema više Kobea Bryanta. A još prije pet dana sam pričao i njegovih 81 poen Torontu prije 14 godina…

Ne sjećam se iskreno gdje sam bio kad je poginuo Dražen, imao sam devet godina, ali ću se sjećat vjerojatno do kraja života ovog trenutka od jučer. Kao da su mi se noge odsjekle. Gledam u onaj televizor, u njegovu prazninu i kao i većina, čekam da se netko javi i kaže da je zajebancija. Kao što su svi čekali istu tu “zajebanciju” kada je poginuo Dražen. Ali nema zajebancije, kao što više nema ni njih. I onda se u tom trenutku čovjek pita zašto Bog uzima najbolje? Kakav je to plan da si uzimaš najbolje? ZAŠTO? Šta se to gore događa da ti trebaju Dražen Petrović i Kobe Bryant? To mora bit neka jeb..no važna utakmica, neki jeb..no važan last shoot da ti treba netko od njih dvojice za pobjedu…

Još uvijek i nakon tih pitanja u meni je vladala nevjerica, da se to nije dogodilo, u ljudskoj je psihi to normalno da u početku ne želiš vjerovat i da se teško miriš s time. Otvaram Facebook, druge portale, Instagram, svi dijele slike, plaču, jecaju i polako zapravo shvaćaš da je to jebena istina. Pogledao sam sinoć valjda jedno tisuću objava i slika i gledam u NJEGA i još uvijek ne vjerujem. Pa zašto Bože? U vražju mater…bio je jedan od dva razloga zašto sam nosio broj 8 cijelu svoju karijeru. Prvi ne bi nikad pogodili, nije sada ni bitan…

Kobe, kao i Dražen, zaslužuje da o njemu pišemo i pričamo svaki dan. Takav natjecateljski duh, željan pobjeda, fokusiran u svakom trenutku na trening i utakmicu, rijetki imaju. Radnik, koji nikome nije priznavao da je bolji od njega. Iako nije bio omiljen kod nekih, vjerojatno iz razloga što nije priznavao ništa manje od savršenog, savršeno isto kao i Dražen. Želju i glad za trofejima mu nitko nije mogao osporiti, iako su je imali mnogi, no to  ne može i ne zna svatko kapitalizirati.

 

I ne radi se ovdje samo u gubitku jednog košarkaša, nego i velikog čovjeka, koji je bio pokretač i okidač mnogima kad je u pitanju bila košarka i bavljenje istom. Uzor i idol mnogima. Odmah uz bok najvećem, Michaelu Jordanu…

I opet će se generacije i generacije inspirirati njegovim likom i karijerom, kao i Draženovim. Nažalost, njihove su karijere završile puno, puno, prerano…i s time se moramo nositi. Kako? Ne znam…u vražju mater sve. Ne mogu više…

POČIVAJ U MIRU, KOBE…

Podijeli s prijateljima

Share on facebook
Share on whatsapp
Share on google
Share on twitter
Share on pinterest
Share on skype