KOD

Toni Kukoč, konobar koji je zaradio, ali nije dobio svoj “bakšiš”

Svestranost i inteligenciju Toniju Kukoču ne možete uzeti, kao što ni ne možete uzeti sve ono što je napravio u svojoj karijeri. No, postavlja se pitanje da li je adekvatno nagrađen za to? Ako izostavimo ugovore i milijune koje je zaradio, pitamo se koji je razlog da ga se i dalje podcjenjuje i ne daje mu se na važnosti. Možda na prvu sada kada svi pričaju o dokumentarcu u kojem se još uvijek nije pojavio i o tome da još nije u Kući Slavnih, to izgleda kao ispričana i dosadna priča. No, razloga da se ta priča stvarno ispriča ima i previše.

Tri, dva, jedan…

3 naslova prvaka Europe sa Jugoplasitkom

3 naslova NBA prvaka sa Chicago Bullsima

3 puta proglašavan najboljim igračem Europe

osvojeno FIBA Svjetsko juniorsko prvenstvo 1987. za Jugoslaviju

osvojeno FIBA Svjetsko prvenstvo 1990. za Jugoslaviju

-osvojena srebrna medalja 1988. u Seoulu za Jugoslaviju

-osvojena srebrna medalja 1992. u Barceloni za Hrvatsku

-uvršten među 50 osoba koje su najviše pridonijele Euroligi

-najbolji šesti igrač NBA lige u sezoni 1995./1996.

Sve su to službeni dosezi i priznanja koja je u svojoj karijeri osvojio Toni Kukoč. Pink Panther, Konobar, bijeli Magic su nadimci koje je Toni nosio tijekom svoje karijere. Osim što je nosio ove nadimke, Toni je dolaskom u Chicago nosio i breme igrača Jerrya Krausea, što se i prije nego je sletio uopće u Chicago, pokazalo kao otežana okolnost za njega.

Najveće zvijezde Bullsa u to vrijeme, Michael Jordan i Scottie Pippen, nisu bili na istoj valnoj duljini sa Krauseom, a to se i reflektiralo na Tonija. Ni krivog ni dužnog. Već na Olimpijadi u Barceloni, Jordan i Pippen su na utakmicama protiv Hrvatske pokazali da su se “naložili” na tog klinca, kojeg je Krause toliko hvalio. I bilo je jasno da oni, generalno, nemaju ništa protiv Tonija osobno, više je to bila osveta prema GM Bullsa. “Želio sam ga razbiti i poniziti. Ne mogu staviti Krausea na teren pa ću onda to napraviti njegovom dečku“.- rekao je Pippen nakon utakmice u skupini.

Iz današnje perspektive, nakon toliko godina, njihov potez možda i može naići na razumijevanje, no realno, Toni to apsolutno nije zaslužio. Sa ničim.

Kao što nije zaslužio da ga se već godinama marginalizira kada je u pitanju ulazak u Kuću Slavnih, u kojoj je ralno već trebao biti odavno. Ako stavite na stranu sve ono što je osvojio u svojoj karijeri, a ne možete to zanemariti te pogledate one koji su ušli prije njega, zapitate se što onaj svijet tamo preko bare ima protiv Kukoča? No, doći će i taj dan.

Toni je bio igrač koji nije bio pretjerano glasan, niti na parketu, a van njega još manje. Tip koji nije bio incidentan, tip koji se nikome nije uvlačio u guzicu, tip koji nije volio medijsku pažnju, tip koji je na terenu odradio što se od njega tražilo. Šutio je i radio. I to je to. Niste mogli ne voljeti ga. Nešto kao Dražen, u tom pogledu ljubavi. Možda nije realno da ja previše pričam o njemu, s obzirom da sam ga minimalno gledao ako uzmete moje godine u obzir, no hvala Bogu na društvenim mrežama i Youtubeu pa mogu u svakom trenutku zaviriti u njegovu prošlost i ono što je pružao na terenu. Tip koji je bio visok. Visok 207 cm, a igrao je playa bez ikakvih problema. Kako? Jebiga, znao je. Itekako je znao. Zakucavanje, trica, ulaz, prodor pa dodavanje…sve je to Toni radio sa lakoćom, na radost publike, gdje god je igrao. Gledati ga bio je čisti užitak.

Toni je puno govorio na terenu, a malo izvan njega. I kada živiš u takvom svijetu, ti jednostavno ne možeš prevariti one zbog kojih se sport igra, pardon, zbog kojih se igrao. Navijače. Kao samo jedan primjer navesti ću utakmicu Partizan-Jugoplastika, 1991. u Beogradu, kada je Kukoč praktički sam dobio Partizan i zaradio ogroman pljesak domaće publike. Rijetki su to doživjeli, kažu da je Partizanova publika košarkaški najobrazovanija, što je samo dokaz njegove veličine. I prije nego je kročio na NBA parkete. Bilo je puno Tonijevih odličnih utakmica prije Bullsa, a kao još jednu izvojio bi utakmicu na juniorskom SP u Bormiju, kada je Jugoslavija dobila SAD, a Toni zabio 11 trica, iz 12 pokušaja.

Već tada su se brojni klupski skauti počeli zaljubljivati u Tonija i neki su kontakti i ostvareni. Jerry Krause je godinama vršio “pritisak” da Toni dođe u Chicago, sipao hvalospjeve o Bullsima, vidio je Tonija kao igrača koji može puno pomoći da se Bullsi dočepaju naslova, ali i da ta ljubav traje. Uspio je u svojim nakanama 1990. kada su ga izabrali na draftu, no Toni se nije žurio u Chicago. Košarkaški inteligentan, kako sam rekao i na terenu, a i van njega, Toni je odlučio da za NBA ima vremena, da mora ostaviti još traga u Europi. Iako se u njoj do tada već nebrojeno puta dokazao. Svima. Izabrao je Benetton i Italiju. Sa 23 godine, u situaciji kada je praktički mogao birati NBA klub, ostao je u Europi. Iz današnje perspektive, to je nezamislivo. Danas vam klinci jurnu za prvim milijunom u NBA i ni ne pomišljaju kakav su trag ostavili u Europi. Čak niti taj trag nije toliko bitan, koliko je bitna činjenica da ti kao igrač sam shvatiš za što si spreman. Ili nisi spreman. Fizički i mentalno. Ok, druga su vremena bila, no Toni je i tada u Benettonu imao odličan ugovor, koji moža nije mnogo zaostao za onim što su Bullsi nudili, no presudio je razum i inteligencija. Inteligencija koju su rijetki imali.

Nakon što je odradio dvije sezone u Benettonu, Toni je polako prepoznavao da je vrijeme za odlazak došlo. Pravu dobrodošlicu o tome kako se igra u NBA pripremili su mu njegovi budući suigrači, Jordan i Pippen, na već spomenutoj utakmici, no u finalu je Toni ipak pokazao da se može nositi i sa takvim pritiskom.

O vremenu u Bullsima su već ispričane priče, a Toni je pokazao da su sve one sumnje u njegove kvalitete i spremu, totalno bile neosnovane. Iako je njegova era u Bullsima krenula ulascima sa klupe, što je normalno za svakog novaka u ligi, malo po malo, Toni je svojim izvedbama na terenu gradio svoj lik i osobnost, u koju mnogi nisu vjerovali. Trebala mu je jedna sezona da se izbori za prvu petorku, bez obzira što je ona možda ubrzana nekim odlascima, ali ne možeš nigdje, kamoli u Bullsima, upasti u petorku, a da to nisi zaslužio. Osim daljnje povijesti i prstena koje je osvojio, Toni je i u Jordanovoj povratničkoj sezoni uzeo titulu najboljeg šestog igrača, sa 40 posto šuta za tricu. Nije mu smetalo što je preselio na klupu.

Nebrojeno puta se dokazao samome sebi prije svega, da mu je tamo mjesto, a dokazao je i dvojcu koji ga je pokušao naprašiti u Barceloni. Dvojcu, koji bi realno, bez njega teško došao do svih tih naslova. Iako su se prema njemu odnosili od početka prilično podcjenjivački, brzo su shvatili što su dobili u momčadi. Igrača koji je igrao sve, od jedinice do petice. Prilično se slažem sa pretpostavkom većine, a to je da je Toni bio igrač bilo koje druge momčadi u to vrijeme, bio bi starter od početka, All-Star igrač, igrač sa još boljim prosjekom poena i asistencija i danas bio pričali o njemu kao članu Kuće Slavnih. I zato ne treba zaboraviti da je igrao u momčadi sa najvećim ikad, da pored njega i Pippena nije bilo lako doći do lopte…no i u takvom okruženju se uspio nametnuti i dokazati.

Koliko god bio ja, a vjerujem i većina vas, ljut na ljude koji odlučuju tko ulazi u Hall of Fame, ljut na “ove” što mu daju mrvice u “tamo nekom dokumentarcu”, ljut na sve one koji su ga kroz cijelu karijeru u NBA ligi podcjenjivali i omalovažavali, to nikada neće moći iskriviti sliku koju mi imamo o Toniju. On će za nas uvijek biti bijeli Magic ili Konobar, koji je svoju bakšu zaradio debelo, no nije ju dobio u pravom smislu…za sada. To je ionako njihova sramota, na koju smo, kad su Amerikanci u pitanju, već navikli.

Sjetite se samo što je Dražen sve prošao…

Podijeli s prijateljima

Share on facebook
Share on whatsapp
Share on google
Share on twitter
Share on pinterest
Share on skype