Tomislav Galin je pripremio sjajan tekst o rivalstvu Heata i Knicksa.
Barcelona i Madrid, Dinamo i Hajduk, Cibona i Zadar, Boca Juniors i River Plate, Boston i Lakersi. Što je zajedničko svim tim navedenim sportskim kolektivima? Bez obzira na stanje unutar klubova, na mjesto na ljestvici, na trenutne forme, sukob ovih suparnika donosi one supstance zbog kojih se sport tako pozorno rati. Naboj, emocija, htijenje, žar, borba. Kada se takvi rivali nađu na istom terenu to nije obična utakmica, ona nosi neku sasvim drugu težinu. Povijest borbi godinama unazad utkana je u sve buduće
generacije i svi koji nose dres moraju znati što njihov grb predstavlja. Takva rivalstva možemo sresti u nekoliko sportova, ali neka od njih se jednostavno ističu.
Nepredvidivost ove NBA sezone nam je omogućila da jedno zaista staro rivalstvo ponovo zaživi. Kao između dvoje starih ljubavnika, dovoljna je jedna iskra da se zapali plamen koji može ugrijati i najhladnije
prostorije. Velik broj igrača nije dovoljno star da se sjeća tih epskih bitaka iz 90-ih, ali kao što sam rekao, ako planirate igrati za takve opjevane franšize, morate znati njihovu povijest. Iako sami igrači nisu tada bili akteri, između ove dvije ekipe imamo dovoljno poveznica da se zapali cijeli krijes, a ne jedna iskra.
Riječ je naravno o duelu između Miami Heata i New York Knicksa. Prošlo je previše vremena otkako su ove dvije ekipe ukrstile mačeve i dale nam onaj začin, vatru na parketu. Malo laktova u prolazu, malo nepotrebnih grubosti, malo prijekih pogleda, malo pogrdnih riječi. Sve je u redu kada se samo odigra košarka, ali svi znamo da živimo za dramu.
Knicksi su godinama unazad bili predmet sprdnje. Nakon slavnih dana s Ewingom kada su svake sezone bili prijetnja, spali su na suštu suprotnost. Dobre sezone u novom mileniju se mogu nabrojati na prste jedne ruke. Jedan blijesak predvođen Carmelom Anthonyjem brzo je ugašen i od tada se vrte u vrtlogu
neuspjeha. Loši rezultati, loši potezi, loši izbori igrača rezultirali su po tko zna koji put potrebom za novim početkom. Ne bi vjerovali, nakon dana Phila Jacksona, Dereka Fishera, Sashe Vujacica, Shveda i Bene Udriha (da, stvarno su to bili organizatori igre Knicksa) pojavilo se svijetlo na kraju tunela. Leon
Rose je preuzeo uzde kao GM, Tom Thibodeau kao trener i korak po korak, mukotrpnim radom te uz dozu sreće vratili su se na pravi put. Jedna velika prekretnica bila je dovođenje Jalena Brunsona iz Dallasa. Dokazani pobjednik na svakoj razini na kojoj je igrao, pokazao je od čega je satkan. Osporavan i prozivan zbog velikog ugovora te sumnji da može biti ono što Knicksi trebaju bilo je mnogo buke oko njega. 6 mjeseci kasnije, muk. Još jedna pobjeda u doigravanju i dobit će kult status kod fanova, a ni kip ispred Gardena nije daleko.
Dok Jalen sanja o novim herojstvima, sa strane na klupi sve promatra njegov otac, Rick Brunson. On je te famozne duele proživio iz prve ruke i zna kako je igrati se s vatrom. Zato se nadam da je kao svaki pravi otac prepričao sinu te događaje te mu usadio bar malo animoziteta prema suparniku. Rick danas sjedi na klupi kao jedan od pomoćnika glavnog trenera, a istu tu ulogu u istom tom klubu je 90-ih imao sadašnji glavni trener. Promatrao je s klupe kako mu tada glavnog trenera, Jeffa van Gundyja, Alonzo Mourning
vuče po parketu kao partviš. Da, bilo je tu mnogo zle krvi, ne samo na temelju rivalstva jer uvijek mora biti nešto dublje od toga. Mourning je svoje izvore mržnje doveo sa sobom iz Hornetsa gdje je dijelio parket s Larryjem Johnsonom. Ako se nisu slagali kao suigrači, možete misliti kako im je išlo kao
suparnicima. Jedan malo jači „box out“ je bio dovoljan da šake polete, a obojica su samo tražili izliku.
I jednima i drugima je bio usađen taj način igre, taj famozni grit&grind, šljakerski pristup igri jer na kraju dana, obrana je ta koja donosi naslove. Osoba koja je glavni krivac za to sve je čovjek iz sjene, zalizani maestro, Pat Riley. Izgledom kao da je upravo napustio snimanje „Kuma“ s Marlonom Brandom tako se i nosio. Nakon „showtime Lakersa“ došao je trenirati Knickse te je tu donio skroz drugi pristup. Prilagodio se kadru kojeg ima, a to su redom bili razbijač do razbijača. Ewing, Oakley, Mason, Starks, da, nostalgija u meni se budi nabrajajući ova imena. Ulazak u reket Knicksa tih dana je bio kao ulaz u minsko polje, nitko ne garantira da ćete izaći živi.
Riley je od njih napravio izazivače za naslov, ali uvijek je nešto falilo, malo sreće, malo manje Jordana i Bullsa i malo bolje selekcije šuta Johna Starksa. Nakon nekoliko poraza koji lome srca, Riley je putem klupskog faksa podnio ostavku na mjesto trenera i tako se zauvijek stavio u „persona non grata“ status u
New Yorku. Da nije to što je, vjerojatno bi mu Dolan zabranio ulaz u samu dvoranu. Pat je imao druge ideje u mislima te je svoju viziju odnio u toplije krajeve u tek novostvorenu franšizu, Miami Heat. Tamo je dobio sve što želi, postao je upravo „the Godfather“. U godinama koje su slijedile nastavio je s istim
uzorkom koji je pokušao u Knicksima. Čvrst te moćan centar s Georgetowna koji drže srce obrane, pouzdan bek koji ti može dati 20 poena te svestrana krila koja će zapeti i učiniti onaj prljavi dio posla koji je neophodan.
S dolaskom Mourninga i Hardawaya, Miami je imao naglu uzlaznu putanju. Postali su stalni sudionik doigravanja, a tamo su čekali starosjedioci koji su još imali štošta za reći.
Prvi susret je prošao kako ste i zamislili. Puno izbacivanja, puno tuče i malo bacanja igrača u tribine. P.J Brown je u završnim trenucima utakmice pri vodstvu Knicksa 3:1 u seriji bacio Warda s parketa te tako izazvao opći kaos koji je rezultirao suspenzijama za nositelje igre Knicksa te prosipanjem tog vodstva. Heat je okrenuo seriju, pobijedio 4:3 i otišao dalje samo da bi ih Bullsi izbacili. Godinu dana kasnije, Miami je nastavio rasti dok su Knicksi zbog ozljede Ewinga jedva dohvatili doigravanje. Ušli su sa 7. pozicije, ali to fanove i medije nije bilo briga, tražili su odmazdu. Tada je došlo do famoznog šlepanja Van Gundyja uz nogu Mourninga. U umirućim trenucima četvrte utakmice došlo je do sukoba između dva spomenuta bivša suigrača koja je rezultirala suspenzijom obojice za odlučujuću utakmicu serije. Ako je godinu prije išlo sve u korist Heata, ove godine je izostanak Mourninga njima bio mnogo bolniji no onaj Johnsona za Knickse. New York je razbio Heat na njihovom parketu 98:81 i tako dobio osvetu.
No, sudbina je htjela još malo ovih duela, kao i svi drugi. Treća runda bila je na redu u skraćenoj sezoni zbog štrajka gdje su Knicksi opet jedva izborili doigravanje s osme pozicije. Miami je nastavio rasti te je bio najbolja momčad regularne sezone. Ovaj put nije bilo pamtljivih trenutaka zbog tuče nego zbog same košarke. Bilo je 2:2 u seriji te se igrala finalna utakmica u Miamiju gdje se dogodio potez koji je obilježio karijeru Allana Houstona. 4,5 sekundi prije kraja, -1, Houston uzima šut s poludistance, prvi obruč, tabla,
koš. Napravili su ono što je Heat ove sezone napravio Bucksima, samo su tada Knicksi postali tek druga ekipa ikada kojoj je to pošlo za rukom. New York je ponovo prizemljio Rileya i Heat, ali ni to nije bilo dovoljno. Četvrta sezona u nizu, četvrti duel ove dvije momčadi. 2000. je godina, polufinale istoka.
Izmjenjivale su se izvrsne utakmice, guste u rezultatu te je naravno došlo do 3:3 u seriji. Game 7 u Miamiju, Heat gubi -1, 12 sekundi do kraja. Čvrsta obrana Knicksa je spriječila put lopti do Mourninga te je Heat bio primoran na drugu akciju koja ja završila promašenim šutom te još jednim slavljem Knicksa na gostujućem parketu.
Nakon toga smo samo jednom vidjeli duel ovih franšiza, 2012. godine. Ali tu nije bilo tih aktera, tog intenziteta i te mržnje. Ne znam zašto je sad drugačije, ali nešto je u zraku. Riley je i dalje tu, neki ljudi 20 godina kasnije su i dalje tu. Jimmy Butler ima tu auru oko sebe kao ultimativni „tough guy“, igra protiv
trenera koji mu je dao šansu i koji mu je pomogao da postane to što je. Thibs je vratio onu kulturu čvrste i tvrde obrane u Garden, a navijači? Vjerujte da su ti navijači bili u prvim redovima kada su gledali Ewinga i Mourninga kao što će sada gledati Randlea i Adebaya. Spike Lee se sjeća kao i mnogi drugi. Je’l želim vidjeti vrhunsku košarku prepunu dobrih poteza i lijepe igre? Apsolutno. Želim li vidjeti Thibsa kako se vuče za nogu Adebaya dok ovaj izmjenjuje udarce s Josh Hartom? Još više.
Ovo je sukob dviju momčadi s istim uzorkom. Vrhunski treneri, vrhunske obrane te odlične prilagodbe s igračima koji bi poginuli za pobjedu. Možda nostalgija iz mene progovara, ali volio bih da taj naboj koji je vladao u prošlosti oživi te nam donese novo poglavlje u sjajnoj povijesti ovih dvaju rivala. Atmosfera u Gardenu će biti za se naježiti se.
Ulog je nikad veći, nastup u finalu konferencije koji nasušno treba i jednima i drugima iz različitih razloga. Riječima s naslovnice New York Timesa iz 90-ih: Gospodo, naoštrite laktove; Knicksi, Heat i umjetnost mržnje.
