Pozdrav ekipa,
Ispričavam se što se nisam ranije javila i poželjela Vam sretnu Novu 2021. Godinu. Potresena cijelom prošlom godinom želim Vam samo zdravlja jer to je najbitnije. Opet smo pokazali da imamo veliko srce, opet smo pokazali da smo se ujedinili i da se možemo ujediniti kada je najteže. 2020. se završila najteže. Najteže za stanovnike Sisačko-moslavačke županije. Najteže za cijelu Hrvatsku. I zato vam u 2021. Godini želim samo zdravlja, za ostalo ćemo lako. Izvlačili smo se i iz gorih stvari, izvući ćemo se i iz ovoga. Sve će se popraviti i opet ćemo se izdići. Svaka čast svim sportašima, i Bundi i Šveđi, koji su pomagali direktno na terenu, i apsolutno svim klubovima koji su poslali svoje donacije, ali sljedeću priču moram iznijeti u javnost. Zašto? Jer do sada nije iznesena, a zaslužila je biti. Zaslužio je da se i njega javno pohvali!
Ovaj mi je posao omogućio da uspostavim brojna prijateljstva i poznanstva, da postignem ‘’glas’’ na društvenim mrežama. Zato sam i bila odsutna. Bila sam ‘’glas’’ na društvenim mrežama. Ovako ide moja i njegova priča…
(Nisam sigurna koliko i hoćete li uspjeti shvatiti sve što se i kako se događalo jer mi je glava trenutno u rasulu, ali valjda ćete skužiti bit!)
29.12.2020. Dogodio se drugi i jači potres. Šaljem poruke svim prijateljima, poznanicima, košarkašima za koje znam da su u Zagrebu i okolici Zagreba. Povratno mi se javlja Bruno Perić, kaže da je on dobro, ali da stanovnici Gline, Petrinje, Siska i okolnih mjesta nisu. Uputio se tamo izvidjeti situaciju, pomoći. Njegova se ekipa okupila, napravili su grupni razgovor i svojevoljno odlučili krenuti u akciju. Kako su oni odlučili biti na terenu, ja sam odlučila biti na društvenim mrežama, slati im dojave kako bi se što prije i brže moglo reagirati. Taj 29.12 prošao je tako da sam oglašavala sve što mi je Bruno, koji je bio na terenu, javljao: Što je sve potrebno ljudima, izvještavala direktno o stanju s terena i molila ljude da mi šalju kontakte i adrese kako bi proslijedila ‘’ekipi s terena’’. U tom trenu stvorila se mreža ljudi koja se javljala, donirala, slala kontakte i pomagala mi kako bi i mi pomogli. Sada će reći netko kako je lako sjediti u kući i ne biti tamo, ali imala sam osjećaj da smo napravili dobru stvar. Oni nisu imali vremena tražiti kontakte, adrese i zapisivati što je ljudima potrebno. Tako smo pokrenuli malu akciju.
Sljedećeg dana ta je ekipa pomogla stotinama ljudi, opremila ih hranom, šatorima, higijenskim potrepštinama. Cjelodnevno smo bili u kontaktu, slali su mi slike i videa kuća i sela oštećenih u potresu. Takve slike objavljivati neću samo zato što su potresne i naviru ti suze na oči gledajući ih. Najteže je bilo psihički. U jednom razgovoru s Brunom rekao mi je ”Bitno samo da se ljudima pomogne. Popravit će se, napravit će se. Samo da se izvuku svi. Jeb*š ovo padne cigla pa te okrzne, najgore nam je psihički, ali ne damo se!’’ U tom trenu mi se srce napunilo ponosom što poznajem ovakvog momka i što ga mogu nazvati prijateljem! Napravili su bazu s potrepštinama, angažirali osobne automobile, slali sve na adrese, pričali s ljudima, pomagali, klonili od umora i davali sve od sebe.
31.12.2020. Stara godina. Bruno mi javlja da se danas penje na krov, prosljeđuje prijateljev broj kako bi nastavila s dojavama, jer on neće biti dostupan. Kao i svaka prijateljica, a uz sve to i sportska novinarka, pitala sam ga koliko je to pametno, upozorila ga da se pazi i čuva jer da mora misliti i na svoju karijeru. Na to mi je napisao sljedeće: ”Ovim ljudima je to sve. Dostavljati hranu sad može svatko, a penjati se gore baš i ne. Ne brini, imam ja to pod kontrolom!” Tako je proveo cijeli dan po krovovima rušeći dimnjake, popravljajući krovove i riskirajući zapravo sve što je stekao kroz košarkaški put. Još jednom mi se srce napunilo ponosom!
01.01.2021 proveli smo u dojavama cijeli dan. Pomogli smo bakici Milici, barba Draganu, teti Radici, curi imena Jagoda, Barbari, Mileni, Mariji, Emi, Draganu, Boži, Milanu, Daki, Zorki, Slađani, Tomislavu i mnogim drugima… Nekima od silne žurbe nismo ni stigli zapamtiti imena. Nismo si ni čestitali Novu godinu sve do navečer kada sam mu rekla da sam mu zaboravila čestitati. Rekao je: ”U banani smo od posla, ali to se podrazumijeva. Ne moramo si ni čestitati, znamo oboje da mislimo to!” Srce od ponosa napunjeno treći put!
Samo da se zna Bruno je i dalje na terenu. Dođe kasno navečer doma, ujutro ode i odradi trening, a zatim se zaputi i ode pomoći. Tu je i Sale Doktor (tako mi je Bruno poslao kontakt, inače njegov prijatelj) koji je također uz svakodnevan posao koji ima primio na tisuće poziva jer sam neumorno slala njegov broj, organizirao šatore, grijalice, pomagao u rušenju. Ostalima na žalost ne znam imena, ali bitno da smo u kontaktu i da i dalje pomažemo!
Pišem i objavljujem ovo jer ga nijedan sportski portal nije spomenuo, što nije bio razvikan po ostalim medijima nego je iz ‘’sjene’’ radio sve ovo. Pomaže koliko može, organizira i daje apsolutno sve od sebe uz sve svoje obaveze koje ima. Želim da ljudi iz sportskog svijeta znaju da jedan igrač i dalje provodi vrijeme na terenu! Mislim da možete biti ponosni. Ja jesam. I čast mi je imati ga za prijatelja. Ima tu još puno ‘’behind the scenes’’ stvari, poruka, slika i događaja koje sam odlučila zadržati za sebe jer smo i dalje tu i pomažemo, a i nastavit ćemo pomagati.
Rekla sam mu čim dođem gore da idem s njima, na što je on drage volje pristao!
Hermes Analitica, košarkaški saveze, prijatelji i poznanici Bruna Perića, možete samo biti ponosni na ovog momka!