Na današnji dan, prije točno 30 godina, točnije 6.4.1989. godine, u Munchenu je ispisana jedna nova stranica u povijesti Jugoplastike. I ne samo Jugoplastike…
Te večeri je započela jedna serija nepobjedivosti, koja je momčad s Gripa za samo tri godine pretvorila u jednu od najboljih europskih momčadi svih vremena. Ta je generacija učinila je Split sportski besmrtnim. Ta se momčad zvala Jugoplastika. Tadašnja velesila!
Rijetko je koja momčad u tim vremenima imala takvu koncentraciju talenata, kao što je to imala Jugoplastika. Za razliku od prijašnjih momčadi koje su se kitile naslovima prvaka, Jugoplastika u svojim redovima nije imala preplaćene zvijezde, strance i one koji rade atrakciju, kakvu je neka publika možda htjela. Imala je radnike, silno talentirane radnike, većinom klince iz Splita kojima je košarka bila sve. Doslovno sve. Ono što je danas gotovo nezamislivo. Kolektiv, momčadski duh i nevjerojatan talent. Sve to je krasilo tu momčad.
Ono što se pokazalo kao ključ svega, bilo je dovođenje Bože Maljkovića za trenera. Maljković je dočekan sa velikom skepsom, prije svega zbog svog neiskustva, tada kao 34-godišnjak, koji u tom trenu nije imao nekog velikog iskustva. No, ipak je ostao. Malo po malo, Maljković je počeo raditi čuda sa svojim dječjim vrtićem. Nakon to je osvojen državni naslov prvaka, uslijedio je šlag na tortu. Jugoplastika se popela na krov Europe!
Te godine, vjerojatno po običaju, nitko ih nije vidio niti na Final Fouru, a kamoli na tronu. Ipak, pobjeda po pobjeda i Žuti su došli do utakmice na Gripama protiv Barcelone, a nakon ključne pobjede 84:79, završili su kao treći sa omjerom osam pobjeda i šest poraza. Ispred njih su se smjestili Maccabi i Barcelona, dok je Aris završio kao četvrti.
Na Final Fouru su prvu utakmicu igrali protiv Barcelone. “Momci, samo da ne izgubimo dvadeset razlike. Imali smo odličnu sezonu, napravili smo jako puno, ali molim vas da ne izgubimo dvadeset razlike”, rekao je Dino Rađa uoči velikog polufinala. I onda se dogodilo prvo čudo. Očitali su košarkašku lekciju velikoj Barceloni i pobjedom 87:77 se plasirali u finale. Odličan je bio Toni Kukoč s 24 poena, Duško Ivanović s 19 i Dino Rađa s 18 poena su ga pratili u stopu.
S druge strane, veliki Maccabi je bio bolji od Arisa i uslijedilo je veliko finale Jugoplastika-Maccabi. Naravno, svi su već vidjeli ponos Izraela na tronu, no Maljkovićevi momci nisu se sa time složili. Iako je Maccabi do tada igrao čak šest puta i finalima prvaka, a Jugoplastika samo jednom, to se apsolutno nije osjetilo na terenu. Predvodio ih je legendarni Doron Jamchi.
Bila je to neizvjesna utakmica, do samog kraja, no kada je Dino Rađa u kontri zakucao, pitanje pobjednika bilo je riješeno. Slavlje je moglo početi. Upravo je Rađa bio igrač utakmice s 20 postignutih poena, Kukoč je dodao 18.
Boris Mutić, pokojni legendarni novinar, tada je uzviknuo: “Jugoplastika je na krovu Europe”.
Pogledajte samo imena koja su tada igrala za ova dva velikana…
JUGOPLASTIKA: Sretenović 7, Perasović 1, Pavičević 4, Kukoč 18, Sobin 11, Čizmić, Burić, Tabak 2, Ivanović 12, Rađa 20.
MACCABI: Sims 9, Daniel, Mercer 9, Gordon, Lippin 2, Katz, Jamchy 28, Magee 10, Cohen, Barlow 10.
