Prije par dana primljena je nova grupa igrača u Kuću slavnih u Springfieldu. Jason Kidd, Steve Nash, Grant Hill, i naš veliki Dino Rađa bio je među njima. Dino je jedan od šest igrača koji su promijenili NBA košarku kakvu znamo. Prvi val Europljanina, pioniri koji su se odvažili otići „preko bare“ kako bi dokazali sebi i ostatku svijeta da su dovoljno dobri kako bi se natjecali u najboljoj ligi svijeta. Bili su to Vlade Divac, Dino Rađa, Arvydas Sabonis, Šarunas Marčiulionis, Dražen Petrović i Toni Kukoč. Većina ih je već u košarkaškoj Kući slavnih, no ovaj potonji, možda i najuspješniji od njih svih još nije. Zašto?
Toni je rođen i odrastao u Splitu gdje je započeo svoje prve košarkaške korake. Već u mladoj dobi iskazivao je nevjerojatan potencijal te je sa 17 godina zaigrao za Jugoplastiku. Osvojili su svako natjecanje u kojem su sudjelovali, od lokalnih prvenstava pa sve do najprestižnijeg trofeja Eurolige. Karijeru je nastavio u redovima Talijanskog Benettona iz Trevisa gdje je ponovio isti učinak. U svakom pohodu na krov Europe, Kukoč je bio izabran kao MVP završnog natjecanja, jedini u povijesti uz Vassilis Spanoulisa kojemu je to pošlo za rukom tri puta. Uz natjecanja na klupskoj razini, Kukoč je jednako uspješan bio i na reprezentativnoj. Kao član Jugoslavije, te kasnije Hrvatske osvojio je brojna odličja, pretežno zlatna te bio izabran kao MVP na većini natjecanja.
U Europi je doslovno osvojio sve što se moglo osvojiti i bilo je vrijeme za novi izazov u karijeri. 1990. godine izabran je na draftu od strane Chicago Bullsa, ali kao i većina Europljana tada odlučio je ostati još na „starom kontinentu“ par godina skupljajući iskustvo. Poučen primjerom Petrovića bio je skeptičan oko dolaska u SAD, iako je znao koliko je dobar i kvalitetan igrač, očekivao je da će naići na klasično stereotipno ponašanje od strane Amerikanaca. U to doba, Amerikanci su na Europsku košarku gledali kao nižu ligu nedostojnu za njih, a igrači koji su pristizali nikada nisu dobili poštenu priliku da pokažu što mogu. Sjedili su na klupi iza igrača koji su im bili nedorasli kvalitetom i koje su redovno pobjeđivali na internacionalnim natjecanjima. Prije 1992. i Olimpijskih Igara u Barceloni, Amerikanci su na takva natjecanja slali svoje najbolje sveučilišne igrače, buduće top izbore drafta. Tako su NBA zvijezde poput Alonzo Mourninga, Gary Paytona, Larry Johnsona odmjeravali snage s najboljim Europskim igračima što nije prošlo najbolje za njih. Ekipa Jugoslavije predvođena Draženom, Tonijem i Dinom redovno je brisala parket s takozvanim budućim zvijezdama te pokazala veliku nadmoć nad ostatkom svijeta. Bili su favoriti na koje god natjecanje došli, što Amerikanci nikako nisu mogli prihvatiti te su 1992. godine odlučili poslati profesionalce. Michael Jordan, Scottie Pippen, Patrick Ewing, Charles Barkley i ostatak takozvanog „Dream Teama“ rezolutno se prošetao do finala gdje su porazili reprezentaciju Hrvatske. Klasičan primjer razmišljanja tog doba bio je utakmici iz skupine kada su se po prvi puta sastali budući finalisti. Dvojcu iz Bullsa jako je smetalo ponašanje tadašnjeg generalnog menadžera Jerry Krausea koji je hvalio Kukoča i jedva čekao da se pridruži ekipi. U nastojanjima da Kukoča prikažu kao što lošijeg igrača igrali su obranu na njemu kao da je sedma utakmica NBA finala, veoma agresivno i prljavo da ga izbace iz takta. Ksenofobija, velika Američka tradicija.
Unatoč tome, Kukoč se Bullsima pridružio 1993. godine kada je Jordan otišao u svoju prvu mirovinu. Prošao je „rookie“ školu kao i svi prije njega, ali za igrača takve kvalitete nije bilo upitno hoće li uspjeti među elitom. Kroz par sezona isprofilirao se kao neizostavan kotačić šampionske ekipe. Jordan se vratio iz svoje golferske epizode te skupa s Pippenom, Rodmanom i Kukočem krenuo u drugi „three- peat“. Toni je svojom „all around“ kvalitetom igre bio možda najbliži Magic Johnsonu što smo imali prilike vidjeti. 211 centimetara visok, organizator igre u tijelu krila, elegantnih pokreta, odličnog šuta, Toni je imao sve. Bio je jedan od najboljih igrača svijeta, ali zbog konteksta u kojem je igrao i zbog činjenice da je iz Europe, nikada nije dobio priznanja koja zaslužuje. Tadašnji trener Bullsa, Phill Jackson smatrao da je najbolje da Kukoč ulazi s klupe kao šesti igrač te tako pomaže ekipi. Koliko je bio vitalan za tim najviše je pokazala činjenica da kada Jordana nije bilo u blizini, zaduženja za guste završnice i odlučujuće šuteve pripala su baš njemu na veliko nezadovoljstvo Pippena. Iako je većinu vremena ulazio s klupe, u sezoni 1997-98 zbog ozljede Pippena gurnut je u ulogu startera gdje je svojom svestranom igrom krpao sve nedostatke tima. Često je ostajao u sjeni suigrača, što ne čudi kad ti je suigrač bio ponajbolji košarkaš svih vremena. U nekom drugom kontekstu vjerojatno bi ostvarivao bolju statistiku, bio bi pod većom medijskom pažnjom, ali Toni je sebe stavio u korist ekipe i tako žrtvovao možda neka veća individualna priznanja. Osvojio je tri naslova NBA prvaka igrajući za Bullse i to ne kao neki prolaznik nego kao važan član ekipe, a svoju priliku da bude prva opcija dočekao je nakon zadnjeg naslova. Pokazao je kakav igrač je sposoban biti te u prosjeku postizao 18,8 poena 7 skokova i 5,3 asistencija po utakmici prije no što je razmijenjen u Philadelphiju. Ondje se nije zadržao predugo, unatoč tome što je dosta doprinosio ekipi Sixersa u nastojanjima da dođu do naslova, razmijenili su ga u Hawkse za Dikembe Mutomboa. Došli su do finala, ali Iverson nije mogao sam bez nekog sekundarnog „playmakera“ koji bi mogao inicirati napad (zvuči kao nešto za što je Toni sposoban zar ne?). Svoje posljednje igračke dane proveo je u Milwaukee Bucksima. Usprkos tome što je imao brojne ponude drugih ekipa, ako nije mogao igrati za Bullse ili Buckse da bude što bliže svom obiteljskom domu, nije htio uopće igrati. Tako je odlučio prekinuti svoje igračke dane i zaključiti jednu veličanstvenu karijeru.
Kad god ste prvi u nečemu, obično morate podnijeti pristranost koja proizlazi iz neznanja. Toni Kukoč bio je jedan od pionira koji je utabao put za brojne današnje Europske igrače. Probio je barijere i povezao dva svijeta, učinio je igru globalnom. Njegov značaj za ovaj sport seže mnogo dalje no osvojene medalje i trofeji. Promijenio je sam način igre svojom individualnom klasom te utjecao na razvoj košarke. Trebala bi mi posebna stranica kako bi naveo sva njegova postignuća u svijetu košarke, od Europskih klupskih natjecanja, reprezentativnih uspjeha pa sve do NBA lige. Usudit ću se reći, Toni Kukoč je najtrofejniji košarkaš ikada koji je proizašao iz Europe. Kroz cijelu karijeru bio je podcijenjen od strane drugih, pa i nakon završetka ne dobiva priznanje koje je davnih dana zaslužio. Toni je svoju košarkašku besmrtnost dokazao na terenima diljem svijeta. Vrijeme je da ga se uvrsti uz bok najboljima ikad jer on sam je bio jedan od najboljih igrača što je ova igra ikad vidjela.
