KOD

Nije u šoldima sve…

Polako se stišava euforija oko reprezentacije i povijesnog uspjeha, osvajanjem srebra u Moskvi i stvari polako sjedaju na svoje mjesto. Iako, nećemo mi još dugo biti svjesni što smo zapravo napravili, trebat će vremena da to do kraja uđe naše glave.

Ja sam se osobno stišao što se tiče komentara svega i pustio da se sve slegne u meni. Prije svega od “ljutnje” zbog načina na koji smo izgubili, mislim tu na neke sudačke odluke, nakon što sam pogledao nekoliko snimaka i poslušao nekoliko “stručnih” komentara, gdje su svi složni da smo nezasluženo poraženi. Francuska nije ama baš ničime ostavila dojam superiorne reprezentacije, pisao sam i u svojim najavama utakmica da igraju koliko im treba, ali da nisu nikog “izuli iz cipela” svojom igrom. Jasno je da ako kažem da smo mi igrali najljepši nogomet to ispada navijački, ali kad poslušate komentare drugih stručnjaka i bivših nogometaša, koji su u tome složni, onda je jasno da ta teza nikako ne može biti navijačka. Pa makar ju i rekao ja. Bilo je jasno utakmica gdje nismo briljirali, ali ako uzmemo u obzir da je protiv Islanda igrala promiješana momčad, tada i zadnji puta, a da smo protiv Danske bili pod neviđenim pritiskom tok prolaza osmine finala, ostale utakmice smo bili gazde. Spremili smo u džep najveće zvijezde momčadi protiv kojih smo igrali. Messija, Eriksena, Kanea, a i ruku na srce, Griezmann se vidio samo kada je padao po terenu, prije toga pohađajući malu školu glume Neymara. Sramoti se. Nitko nas nije nadigrao. Osim te Danske, to priznajem, ali mišljenja sam da smo bili pod ogromnim pritiskom, ali kada je najviše trebalo, kod penala, pritisak se nije vidio. I to je najbitnije. Hrvatska je druga na svijetu. I to je najbitnije. Luka Modrić je najbolji igrač SP. I to je najbitnije. Hrvatska konačno ima pravog izbornika. I to je najbitnije. Hrvatska je nakon dugo vremena na jednom natjecanju izgledala kao momčad. I to je najbitnije. Svi igrači su dali svoj maksimum, nitko se u Rusiji nije štedio. I to je najbitnije. Zajedništvo, neviđena borba, požrtvovnost, veliko srce, međusobno poštovanje, podređenost kolektivu i ono što me najviše dojmilo na ovom prvenstvu, IMALI SMO VELIKA MUDA (nemojte zamjerit na rječniku)! I to je najbitnije. Reprezentacija je imala iza sebe najbolje navijače na svijetu. I to je najbitnije.

 

Ono što se dogodilo od aerodroma do Trga Bana Jelačića, kroz ulice Zagreba je čudo. Neviđeno čudo. NEOPISIVO! To Hrvatska još nije doživjela! Pola milijuna ljudi na ulicama. Pola milijuna! Ja sam osobno one 1998. imao 14 godina i u magli se sjećam slavlja, kolona automobila, pjesama i navijača, ali ovo što se dogodilo u ponedjeljak pamtit ću dok sam živ. Mislili smo svi da se u Hrvatskoj takvo što ne može dogoditi, ali sportaši su još jednom pokazali kakvu moć imaju. Takvo ujedinjenje, od navijača, policajaca, vatrogasaca, medija, pjevača, voditelja i cijelog puka, dugo nije viđeno. Mali smo, ali smo veliki. Drugi smo, ali smo prvi. I to je najbitnije. U moru društvenih mreža u ponedjeljak je bilo najpametnije na svom Facebook profilu uploadati samo jednu sliku sa tog dočeka, da vas do kraja života svakih godinu dana Facebook, ako nas sve njegov dirigent Mark Zuckerberg ne obriše, podsjeti što se dogodilo godinu dana unazad. Iako, mislim da se ovo neće tek tako zaboraviti. Ako imaš srce i dušu, a pokazala je gotovo cijela Hrvatska da imamo srce i dušu. Naravno, osim nekih. Evo i gotovo tri dana poslije mi još uvijek nije jasno da netko može svojom voljom, podebljat ću SVOJOM VOLJOM, turati nos gdje mu nije mjesto i zabraniti Thompsonu da pjeva na dočeku. Nogometaši, DRUGI NA SVIJETU, su ga poželjeli. I to im je bila jedina želja. Tko ste vi gospodo, svejedno o kome se radi, da odlučujete tko će pjevati viceprvacima svijeta na dočeku? Tko ste vi? Sramite se. Ali, ostali ste kratkih rukava i ovaj puta, pjevao je Thompson, pa makar i jednu pjesmu. Mnogi su doček gledali u suzama, sretnim suzama, puni emocija i zadovoljstva. One slike koje smo vidjeli, koje su obišle svijet, su nešto predivno. Pogotovo u ovo vrijeme kada Hrvatska ni ne zna gdje je svijetlo na kraju tunela, gdje ne zna ni gdje je tunel, pa da ga makar traži. Hrvati su kroz tunel otišli u Irsku. Drugi su gradovi također pokazali da misle na svoje heroje. Tako su se sa gotovo jednakim emocijama dočekivali svi nogometaši, od Splita, Zadra, Varaždina, Slavonskog Broda pa do Donjeg Miholjca. I sve to pod jednim geslom: IZNAD SVIH, HRVATSKA!

Mali smo, ali smo veliki. Drugi smo, ali smo prvi!

I danas pamtim oca davno je to bilo
kad me na stadionu stavio u krilo
tamo prvi put čuo sam
volim te Hrvatsko
na pitanje ovo od tada odgovor znam

Najlakše je kad pitaju me
koliko i kako ja nju volim jako
samo jedna riječ bi bila to
neopisivo

Nikad zaboravit neću to što rekao je
hrvatsku ljubi sine i nikog više od nje
tamo prvi put čuo sam
volim te Hrvatsko
na pitanje ovo od tada odgovor znam…

Podijeli s prijateljima

Share on facebook
Share on whatsapp
Share on google
Share on twitter
Share on pinterest
Share on skype