Naši su reprezentativci poraženi u Poljskoj, nakon jednog sramotnog pristupa. Izbornik Anzulović četrdeset minuta nije uspio nacrtati suvislu akciju, a u takvom okruženju niti igrači nisu mogli bolje reagirati.
Poljska – Hrvatska 79: 74 (21:21, 10:15, 23:22, 25:16)
(Waczinsky 22, Hrycaniuk 14/ Bogdanović 22, Šarić 17, Žižić 13)
Opet smo loše otvorili utakmicu i dozvolili domaćinu da se razigra. Izgledali smo u nekim trenucima kao nas je netko puškom natjerao da igramo, kao da želimo netko to drugi odradi umjesto nas. Imamo samo sreće što imamo individualce poput Bogadnovića i Šarića, koji su nas držali u utakmici. Što se tiče obrane, to je isto bila jedna posebna priča. Već pri prvoj rotaciji mi smo se gubili i domaćin je to sve obilato koristio, a mi smo u napadu imali već 11 izgubljenih lopti u prvom poluvremenu. Previše. Opet nam je organizacija napada bila loša, Stipčević se u nekim trenucima mučio sam sa sobom, već pri prvoj situaciji da nam akcija ne prolazi, mi se gubimo, ostajemo bez ideje i onda bacamo lopte na sve strane. Za to vrijeme izbornik Anzulović niti na time-outu, niti na periodu između dvije četvrtine, nije uzeo tablu i nacrtao ništa, apsolutno ništa. Bilo je vidljivo da od priče i govora nema ništa, da se opet mučimo, no on to izgleda nije tako doživio. Uspjeli smo do kraja poluvremena preko napadačkih skokova Zubca i Žižića doći do nekakve prednosti, ali sve je to izgledalo mlako i neuvjerljivo.
Imali smo još i dobar rezultat s obzirom na igru. Svoje vodstvo nismo uspjeli povisiti na više od pet razlike, Poljska je cijelo vrijeme bila tu negdje i bilo je jasno već sredinom treće četvrtine da ukoliko se ne uozbijimo, da nas čekaju do kraja veliki problemi. Dobili su domaćini na kraju treću četvrtinu 23:22, Simon je tricom u zadnjim sekundama donio prednost od četiri poena. Oni gledatelji ispred svojih ekrana sigurno nisu mogli biti zadovoljni igrom, koja pred ulazak u zadnju odlučujuću četvrtinu uopće nije ulijevala povjerenje i vjeru da ćemo na kraju ostvariti pobjedu. U 31. minuti Poljska je povela tricom, a nevjerojatna je bila indolentnost Anzulovića u tim trenucima, jer osim što je pozvao time-out, ništa konkreno opet nije nacrtao niti rekao. Igrači sami sa sobom razgovaraju, ostao je dojam da ga i ne doživljavaju previše, što apsolutno nije dobra slika, koja se samo preslikavala na terenu. Hodanje po terenu, sporo vraćanje u obranu, igrači Poljske ostajali su sami na šutevima, čak smo u jednom trenutku bili svjedoci dodavanja kroz noge u sred našeg reketa, nedopustivo. Poljaci su i poveli 64:62 i počele su naše muke, nikako nismo uspjeli skupiti glave i koncentrirati se. Poljska nam je u tim trenucima očitavala lekciju iz košarke. Poptuno smo se raspali tri minute prije kraja, Poljska je pobjegla na 75:67, a mi smo lopte doslovno bacali van terena, zabijali se jedni i druge u napadu i sve skupa je to jako mučno izgledalo, bez ikakvih naznaka preokreta. Ipak, tricom Stipčevića smanjili smo na 75:72, a dvicom Bogdanovića ipak se približili na 75:74 minutu prije kraja. Poljski je trener pozvao time-out tada, a Anzulović uzeo tablu u ruke i bilo je jasno da idemo na pobjedu. Bogdanović se tada zabio u reket, vratio na Stipčevića koji je loptu bacio u bunar, točnije ni mrežicu nije dirala. U slijedećem napadu domaćin je šutirao u zadnjim sekundama, no Šarić je napravio prekršaj i dao im napad, koji su vrlo brzo prosuli. Imali smo zadnji napad, a Bogdanović je opet krenuo na prodor i nakon udvajanja, loptu bacio do Simona, kojem ona bježi u aut. Uslijedila je namjerna Bogadnovića, kojom smo dali Slaughteru bacanja, koje je on sigurno zabio i dobio još posjed lopte na 77:74, a nakon prekršaja Šarića i dva zabijena bacanja, pobjeda je otišla domaćinu. Apsolutno zasluženo.
