Naši su košarkaši jučer prokockali prvu priliku za ublažavanje komplikacija zvanih “plasman na SP” u Kini, a dijelom i na Olimpijske igre.
Na kraju dana ipak je došla jedna dobra vijest, a to je da je Poljska izgubila od Italije pa nam je nekako popravila raspoloženje. Malo samo. Bio sam osobno na utakmici, u novinarskoj službi pa sam prošao dosta toga jučer, od pripreme utakmice, same utakmice i presice poslije utakmice pa se mogu iz neka tri kutka osvrnuti malo na ovu tugu jučer.
Prvo što treba reći, je odlična atmosfera u Osijeku. Slavonija je još jednom pokazala kako se bodre nacionalne vrste, nebitno o kojem se sportu radi. I da smo željni toga, željni smo. Zašto nas se zaobilazi sustavno i rijetko nam se pružaju ovakve prilike, ostavit ću drugima na odgovor. Drugo, u pripremu ove utakmice ušli smo sa nekim dojmom one dvije totalno različite utakmice protiv Slovenije i sa činjenicom da Litva dolazi u Osijek oslabljena za dva NBA igrača i to na centarskim pozicijama, a i omjer od 6-0 nesvjesno i potiho je nametnuo misao kako im ova utakmica nije “na nož”. Prevara velika kao hrvatski dug. Kako smo mi imali gotovo sve najbolje od naših iz NBA, izuzev Hezonje i Bendera, koji su nam jučer između ostalog očajnički nedostajali, prije svega centarski par Žižić-Zubac, gotovo svi su bili uvjerenja da dolazimo do pobjede. E sad, Litvi možda ova utakmica i nije bila previše bitna, ali bila je. Oni su ovom pobjedom i matematički potvrdili SP i sad im je svejedno, ali sad, od danas, ne od jučer. No, Litva je sve, samo ne reprezentacija koja će olako shvatiti utakmicu i odigrati u drugoj brzini, tek tako da ju odigra. Jučer su to i pokazali. Kad nemaš imperativ, igraš najbolje, to je nepisano pravilo u svakom sportu. Uz to i fizički si na nivou, kvalitetom si na nivou, posložen si na nivou i na nivou ti je disciplina i koncentracija. I dogovor. Sve je to Litva imala jučer.
Sve to mi jučer nismo imali. Da li je cijela naša momčad imala u mislima tih njihovih 6-0 i “okrnjen” igrački kadar, ne znam, vjerojatno je. Jednim dijelom sigurno. I možda nas je to i koštalo. Izbornik Anzulović na presici poslije utakmice je odgovorio na jedno novinarsko pitanje o pritisku da ga na ovom nivou, prije svega natjecateljskom i igračkom, ne priznaje. “To je samo alibi za lošu igru i poraz”, rekao je. No, bilo je očito da smo bili u nekakvom grču i da nas je taj imperativ pobjede možda sputao u nekim trenucima. Vidjelo se iz aviona da zapinjemo na organizaciji igre i to je bilo živo mučenje da mi dođemo do prilike za lake poene. Isto tako mučili smo se i sa obranom od picka, za koju je izbornik dan prije rekao: “Kalnietisa smo proučili i njegovu igru preko picka, a i za ostale smo spremili neke taktičke varijante”. Nismo ga baš zaustavili, ni njega, niti njegove suigrače u tom segmentu igre, posebno u prvom poluvremenu kada su postigli previše lakih poena. I onda cijelu utakmicu hvataš priključak. U tim je uvjetima teško bilo što izgraditi, a napade smo jako teško gradili. Činjenica je i da je Litva igrala dobru obranu, naravno ona teza da “igraš koliko ti protivnik dozvoli” je i jučer bila aktivna. No, pitanje je opet zašto nismo svoje udarne igle iskoristili na najbolji način. Blokovi nam nisu prolazili, igrači nisu ostajali sami na šutevima, lopte nisu dobro putovale prema centrima, Žižić je u prvom poluvremenu bar pet puta bio u prednjoj poziciji u odnosu na svog čuvara, ali nije mu imao tko dati pravu loptu, što je Anzulović također apostrofirao poslije utakmice. Općenito smo u napadačkom dijelu morali preorati jutro zemlje, da bi urodilo nekim plodom. U tim je uvjetima teško igrati. I sad bih ja trebao postaviti pitanje koje muči našu košarku: Imamo li problem playmakera? Koliko god se netko ljutio i turao nam svima priču da nemamo, laže. Možda riječ LAŽ nije prigodna, ali onda ću reći da uporno bježimo od problema i guramo ga pod tepih. Naravno da ne možemo preko noći napraviti playmakera, on se radi sustavno i treba puno vremena i mislim da je to osnovni zadatak svih djelatnika naše košarke. Mi očajnički trebamo playmakera i organizatora igre. Očajnički. Neki su igrači na vidiku, neću o imenima, nema smisla mladićima natovariti pritisak, ionako je samo na njima koliko će raditi i trenirati, ali stvorimo organizatora igre. U protivnom, u velikim smo problemima. Uz svo dužno poštovanje prema Roku Stipčeviću, velikom radniku i kvalitetnom igraču. On ne može sam.
Neosporno je također da su neki igrači sa klupe trebali donijeti više energije. Prije svih Jakov Mustapić i Hrvoje Perić. No i tu imam svoju neku tezu. Prije svega za Mustapića. Ako je pripremna utakmica sa Slovenijom bila mjerilo njegove kvalitete i procjena njegovih mogućnosti, onda smo zalutali. Svaka čast za partiju u Varaždinu i 25 poena, ali ovo jučer je bilo jako loše. Energetski nula, četiri osobne, u napadu ništa. Litavci su puno jača ekipa od Slovenije, to je jasno i bilo je vidljivo da Mustapić ipak ne može igrati na tom nivou. Perić je također svoj ulazak sa klupe trebao potvrditi nešto boljim učinkom od svih nula u statistici i dvije osobne. Nisu krivi ni jedan ni drugi za ovaj poraz, no igrači koji ulaze sa klupe morali bi donijeti jednu energiju više, pogotovo jer su obojica tu kako bi se dokazali za budućnost. Perić možda i nije više mlad, no Mustapić dolazi, daje mu se prilika i na njega se računa, ali ne kao jučer.
Koliko je sport “zločest i bezobrazan” pokazuje i nekoliko situacija od jučer. Prvo promašen zicer Daria Šarića na -6 i umjesto da dođemo na -4, mi na drugoj strani dobijemo tricu za -9. Ne daš, dobiješ. Nakon njega Ante Žižić umjesto da pojede obruč, maši zicer, na drugoj strani sijevne trica. Ne daš, dobiješ. Kod rezultata 73:73 imamo aut ispod koša i priliku za vodstvo. Mi izvedemo aut u rangu starijih pionira, dodamo Litvi loptu praktički u ruke i popijemo tricu. Ne daš, dobiješ. Slijedeći napad Bogdanović krene na prodor i baci loptu protivniku u ruke, dva poena za Litvu. Ne daš, dobiješ. Izgubiš utakmicu. Da su Šarić i Žižić zabili zicere, da je Bogdanović uhvatio loptu ispod koša, da nije dodao njima, tko zna da li bi ja pisao ovaj tekst danas i koliko bi se ljudi danas budilo mamurno od slavlja. Eh, da je baba muško…
Isto tako i u utorak da je prvo zabio Santini mrtvu šansu protiv Španjolske pa poslije njega Perišić, utakmica bi otišla u drugom smjeru. Ne daš, dobiješ. I tako…ti okrutni sporte, ti lopto koja si okrugla, okreni se u ponedjeljak u Gdansku.
