Kraj je 2021. godine pa ćemo kratko rezimirati učinjeno od strane Zadra u ovih nekoliko mjeseci ove godine, sa kratkim viđenjem onog što je pred njima.
Zadar, aktualni prvak Hrvatske i osvajač Kupa Krešimir Ćosić, za sada čvrsto drži 1.mjesto u HT Premijer ligi, sa 13 pobjeda i samo 2 poraza, u 15 odigranih utakmica. Ovo je na neki način i očekivan rezultat kada se uzme u obzir da je roster uglavnom ostao isti, uz nekoliko kozmetičkih promjena, koje su već do sada i dobile svoj nastavak. Tako je klub već nakon nekoliko kola napustio Uroš Luković, a umjesto njega iz Poljske je došao centar, Trevor Thompson, rekao bih, “avion” za nedovoljno spremnog i indolentnog Lukovića. Zadar je dva kiksa upisao kod Škrljeva u 2.kolu, dok je momčad još vodio Ivan Perinčić i dok se još hvatao zalet, iako opravdanja za taj poraz nema, slično kao i Cibonin protiv Alkara. Drugi kiks, dogodio se vrlo brzo nakon toga, a bodove sa Višnjika je odnio Split, u utakmici koju je obilježio Roko Ukić, svojom odličnom partijom. Sve ostalo, Zadar je odradio manje više kako je i trebao, dobio je derbi protiv Cibone i to u Zagrebu, kao što je i slavio već dva puta protiv Cedevite Junior i tako pokazao snagu. Treba reći da je Zadar krajem listopada mijenjao trenera pa je tako umjesto Ivana Perinčića, na klupu sjeo Vladimir Anzulović.
Posebno se Zadar razigrao dolaskom Thompsona, koji je pokazao klasu i koji je donio momčadi sve ono što Luković nije. Nema problema sa fizičkom spremom, puno je bolji obrambeni igrač te puno pokretljiviji od uspavanog Lukovića, za kojeg se i danas mnogi pitaju koja je bila svrha njegovog dovođenja. Zadar ne igra neku prekrasno lijepu košarku od koje će vam zastati dah, u nekim je utakmicama prezentirano dosta muke sa organizacijom napada pa to često izgleda, kako navijači vole reći, “mučenje”. Ipak, u domaćem prvenstvu, zbog razlike u kvaliteti, Zadar za sada zbog tih nekoliko “negativnih” činjenica ne ispašta, drži se vrh tablice i sasvim je realno da će se Zadar naći u finalnoj seriji doigravanja, samo nekakvo čudo može poremetiti te planove.
Ono gdje Zadar dosta pati je, naravno, ABA liga. Zadrani su trenutno na 10.mjestu, sa omjerom 4 pobjede i 9 poraza i situacija se malo popravila u posljednjih nekoliko kola, prije svega zahvaljujući trima pobjedama u posljednjih četiri kola. Zadar je posve neočekivano prvo slavio u gostima kod Cedevite Olimpije, upisan je domaći poraz od Mornara, da bi onda upisali pobjedu kod Mege, a u posljednjem abaligaškom kolu, pobjedili na Višnjiku Split i tako skočili sa posljednjeg mjesta u malo sigurniju zonu.
Najvažniji kotačić ovog Zadra ove sezone je Justin Carter. Igrač koji je već prošle sezone po dolasku pokazao da je klasa, da nije ni blizu u rangu prijašnjih Amerikanaca, kojima je Zadar bio nekakva usputna stanica. Nakon što je prošle sezone bio jedan od glavnih kreatora puta na dvostruku krunu, Carter je Upravi kluba dao do znanja da nema ništa protiv ostanka i u ovoj sezoni. To se na kraju dogodilo i treba čestitati onome koji je dogovorio taj ostanak. Da je Carter klasa za sebe, pokazuje to i ove sezone, a Zadar je upravo zahvaljujući njemu slavio na gostovanjima kod Mege i Cedevite, a velike zasluge ima i za pobjedu nad Splitom. Tako se definitivno može reći da upravo Carter drži sve konce u igri Zadra, a njegovi se navijači nadaju da će zadržati ovu formu do kraja sezone, kako bi momčad sa Višnjika došla u priliku da obrani oba domaća naslova.
Na kraju teksta, dotaknut ću se i mladih igrača, koji u cijeloj ovoj priči gore napisanoj, jednostavno nemaju prostora. Zadar je u poziciji da u domaćem prvenstvu ganja obranu naslova, u ABA ligi, po običaju, ganja ostanak u ligi i u takvom košarkaškom smjeru za mladiće poput Duje Brale i Tomislava Buljana, nažalost nema mjesta. Do sada me nitko nije po tom pitanju demantirao, uostalom minute i učinci govore više od mojih bilo kakvih tekstova.
Duje Brala je u Premijerki trenutno na prosjeku od 19 minuta po utakmici, što je za jednog 18-godišnjaka, ajmo reći, sasvim solidno, iako možemo nabrojati dosta utakmica u kojima je sigurno bilo prostora za još više minuta i prilike, no treneri nisu tome tako pristupali. U ABA ligi, Brala je participirao u samo 8 utakmica, a na tereu je prosječno provodio tek 8.3 minuta.
Tomislav Buljan, juniorski MVP iz prošle sezone, nikako da dočeka svoju konstantniju priliku. U samo 12 utakmica domaćeg prvenstva, na terenu je proveo očajno mršavih 8,3 minute. Tu i tamo uhvati nekoliko minuta, u kojima većinom služi da nekome napravi blok, odigra sa nekime pick and roll, u kojem loptu većinom vidi sa strane i sa time se mora zadovoljiti. No, zato je bilo utakmica gdje je Buljan odigrao odlične role, prije svega tu mislim na utakmicu protiv Vrijednosnica, gdje je za 17 minuta upisao double-double učinak od 12 poena i 10 skokova. I onda umjesto da ga se nakon toga nagradi, potapše ga se po ramenu i zabetonira na klupu u slijedećim utakmicama pa je u četiri slijedeće upisao jedva 14 minuta. Sjetio ga se netko protiv Sonika tada (17 minuta, 13 poena) te protiv Škrljeva (14 minuta, 13 poena), no to je bilo to za njega u ovoj godini što se tiče konkretnije prilike. Igrač koji sve svoje minute maksimalno koristi, jednostavno nema šansu u svome gradu i klubu. Za njega je bilo niza upita ovo ljeto, radilo se tu i o posudbama, koje su u Zadru uporno odbijali, pod izgovorom da im treba u prvoj momčadi. Za što? Možda Buljan ima nezahvalnu situaciju da su ispred njega stariji igrači, poput Vukovića, Bursaća, Drežnjaka, a sada i Thompsona, no nitko mi ne može reći da u ovoj dominaciji Zadra u Premijerci, za ovog momka nema prostora za 20-ak minuta po utakmici. Nitko. Abaligaških 11 minuta u četiri utakmice ću samo reda radi spomenuti…
Jesu li Brala, Buljan, a i Paponja, kojeg namjerno nisam spomenuo, s obzirom da samo popunjava broj u seniorskoj momčadi, žrtve rezultatskog imperativa kluba u kojem se nalaze? Jesu, dakako da jesu. Anzulović je pokazao do sada da mu je samo rezultat bitan, što je posve legitimno, apsolutno svaki trener na to ima pravo, jer on od tog rezultata živi. I u tom svom filmu za ove momke nema prostora da ih se razvija, jer razvoj nije samo na treningu, na nošenju ručnika, na pozdravljanju sa navijačima nakon utakmice i na putovanjima. Razvoj je na terenu, u petorci gdje pored sebe imaš četiri iskusna igrača i ako i kiksaš jednom ili dva puta, ništa se dramatično dogoditi neće. U Premijer ligi pogotovo, ali to neki nikako da shvate. No i na to imaju pravo, ionako je titula bitnija od bilo kakvog razvoja, jer to se broji…
